|
Radi srpskog interesa da se raskomada hrvatski teritorij, ostalo je Međimurje izvan granica veliko-srpske Kraljevine Jugoslavije. Srpski ministar Nikola Pašić je već 1916 obečao Italiji da će dobiti za njega tuđi hrvatski teritorij koji se je tada nalazio u Austro-Ugarskoj. U Rapallskom ugovoru od 12.XI.1920 je ispunio to obećanje - sada kao vanjskiministar Kraljevine Jugoslavije - i poklonio Italiji hrvatske teritorije Istru, otoke Cres, Lošinj, Unije i Sušak, Zadar i Lastovo, Palagružu i manje otoke bez stanovnistva. Iz hrvatske zemlje je izčupan i grad Rijeka, koji je postao kao "slobodni grad" samostalan.
Kasnije se je to rakomadanje hrvatskog teritiorija od strane (jugo)-srpskog ministra Nikole Pašića htjelo prepisati Poglavniku Dr. Ante Paveliću. Trvdilo se je da je on "prodao" ta područje Italiji. Kako je mogao Poglavnik dr. Ante Pavelić nesto "prodati" sto uopće nije bilo dio Nezavisne Države Hrvatske? To je nemoguće! Srbin Nikola Pašić je prodao/poklonio ta područja Talijanima a ne Poglavnik i to 21 godina prije uspostavanja Nezavisne Države Hrvatske. To negiraju samo oni koji neznaju za "povijest" nego znaju samo za "istoriju" koju su im tumaćili neki iz naroda notornih lažljivaca a sto su prihvatli "naše" domaće sluge Beograda!
Poglavnik je jedino morao za priznanje Nezavisne Države Hrvatske sa strane (tada premocne) Italije dodati vrlo mali teritorij u okolici Zadra. Taj se je teritorij formalno vratio 1943 godine. Komunisticki banditi su kasnije tvrdili da je to Tito vratio, ali to je tipična crvena laž. Boka Kotorska i Sandžak su bili okupirani od strane Nijemaca nakon sto je Italija kapitulirala. Nijemci su namjeravali vratiti Boku Kotorsku i Sandžak tek nakon pozitivnog završetka rata. Do toga nije došlo i obe teritorije se nisu nikad vratile.
Nacionalno vijeće je pod vodstvom dr. Ivan Novaka u Međimurju 1918. godine započelo ustanak protiv mađarske vlasti. Mađarski okupatori su odmah počeli ugušit ustanak.
Srpsko dominirana vojska novo nastale "Krajevina Srba, Hrvata i Slovenaca" su odbili stati na stranu Hrvata u Međimurju, ali je Slavko Kvaternik u vojnoj akciji uspio Međimurje osloboditi od Mađara. Srbi su tako morali Međimurje ipak pripojiti "Krajevini Srba, Hrvata i Slovenaca".
9. siječnja 1919. je u Čakovcu u nazočnosti 10.000 stanovnika Međimurja na velikom skupu nakon mise na Franjevačkom trgu objavljeno odvajanje Mađarske i ponovno uvođenje hrvatskog jezika u škole i javne urede. Nekoliko dana kasnije "Međimurske novine" su objavljene na hrvatskom jeziku.
Međimurje je ostalo dio te velikosrpske države, koja se je svijetu prodavala kao Kraljevina Jugoslavije, sve do travnja 1941., kada je ta umjetna drzava propala.
Tri dana prije službenog proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine, ljekar Košak je proglasio u Čakovcu Nezavisnu Državu Hrvatsku 7. travnja i dobio je ovlasti nad Međimurjem.
Drugi svjetski rat je u Međimurju započeo 6. travnja 1941. sa njemačkim bombardiranjem Čakovca. Uprava Nezavisne Države Hrvatske zaustavljena je u Međimurju već nekoliko dana kasnije.
Mađarska vojska je 16. travnja 1941. ušla u Međimurje, i Horthyjeva Mađarska je okupirala Međimurje.
Do kraja rata, to je i dalje bio glavni razlog napetosti između Nezavisne Države Hrvatske i Mađarske, a odnosi su bili ponekad toliko loši da su prijetili da će utjecati i na diplomatske odnose.
Iste godine su Mađari poceli prognanjati hrvatsku inteligenciju.
1944. godine su Mađari započeli deportaciju međimurskih Židova, koji su odvedeni u Nagykanizsu, a potom u Auschwitz.
Slično kao i sa ubojstvom od 80.000 Židova u Srbiji, te su žrtve kasnije pripisane Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, iako je ova službeno imala samo šest dana vlasti nad Međimurjem, a deportacija se dogodila tri godine nakon te šestodnevne vladavine Nezavisne Države Hrvatske nad Međimurjem!
|
|
Crveni hrvatski izdajnici i sluge bradati srpski bezpovijesti "istoričara" vole skrivati činjenicu da su samo Mađari i Talijani okupirali hrvatski teritorij a ne III. Reich.
Da su Nijemaci okupirali teritorij Nezavisne Države Hrvatske je čista laž!
Prvi ugovor o granici s Njemačkom potpisan je 13. svibnja 1941. godine i označava hrvatsko-štajersku granicu kao granicu između Nezavisne Države Hrvatske i Trećeg Reicha.
Prije sporazuma o granici, Treći je Reich je pokušao pripojiti Hum na Sutli, što je jedva spriječeno os strane Nezavisne Države Hrvatske.
Da se to nije moglo spriječiti, III. Reich bi tako zauzeo to hrvatsko mjesto i postao okupator Nezavisne Države Hrvatske, ali do toga nije došlo.
Na dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske (10. travnja 1941.) Bačka, Baranja i Međimurje su bile dio Nezavisne Države Hrvatske.
Odnosi s Mađarskom bili su gotovo jednako teški kao i s Italijom. Mađarska je 11. travnja 1941. okupirala Baranju i Bačku, a 16. travnja 1941. Međimurje.
Ali kako je došlo do te okupacije?
1. Vizija Volksgruppenführera Josefa Janka iz Srbije :
Prije rata III. Reicha protiv tada još postojeće kraljevine Jugoslavije su Nijemci prijetili Mađarima da ako ne sudjeluju u tom ratu da će Volksdeutscheri proglasiti njemačku državu na teritoriju Bačke, Banata i istočnog Srijema sve do Beograda. Ta njemačka država je trebala biti spojena sa koridorom koji bi isao djejlomično oko Dunava do teritorija III. Reicha, znaći do slovenskog Prekomurja koji je tada bio dio III. Reicha.
Bila su više imena predvidena za tu njemačku državu : "Prinz-Eugen-Gau", "Reichsgau Banat", "Donauprotektorat", "Schwabenland", "Donaudeutschland" ili "Autonomes Siebenbürgen".
Koncept tvrđave Reicha u Beogradu rođen je u "velikom tajnom memorandumu" državnog tajnika i vođe SS Wilhelma Stuckarta 1941. godine, u kojem se govori o "razmatranja između SSa i ministrstva Vanjskih poslova i ministarstva Unutarnjih poslova" o reorganizaciji jugoistočne Europe nakon rata protiv Kraljevine Jugoslavije. U tom "velikom tajnom memorandumu" se govori o "situacijom i budućom sudbinom Nijemaca na bivšem jugoslavenskom nacionalnom teritoriju" nakon rata protiv Jugoslavije. Rani nacrti za to već su bili izrađeni 1939. godine pod vodstvom Wernera Lorenza i Volksdeutsche Mittelstelle (VoMi).
U memorandumu Wilhelma Stuckarta se je govorilo o ideji vojskovode habsburgške monarhije Eugen von Savoyena (Princ Eugena), koji je predlagao da se beogradska tvrđava pretvori u takozvanu „deutschen Reichsfestung“ (tvrđava njemačkog Reicha), a koja bi bila onda u nekakvoj novoj vojnoj krajini njemačkog III. Reicha i koju bi kontrolirali Volksdeutscheri iz Banata. Ta tvrđava, koja bi se trebala nazivati "Prinz-Eugen-Stadt" je trebala osigurati III. Reichu kontrolu da području Banata, Bačke i istočnog Srijema. U memorandumu predviđaju da bi se svi Volksdeutscheri iz teritiorija bivše Kraljevine Jugoslavije trebali preseliti u tu novu državu.
Kako bi vezali što manje njemačkih jedinica Wehrmachta u Srbiji, Volksdeutscheri (izraz za : "etničke Nijemce") trebali bi preuzeti sigurnost područja : “Ideja "Reichsfestunfg Beograd" može se ostvariti utoliko lakše jer se zaleđe Beograda sastoji od zajednica u kojima Nijemci imaju apsolutnu ili relativnu većinu, a cijelo zaleđe oblikovano je isključivo njemačkim kulturnim dostignućima. Nijemci koji su se tamo nastanili [oko 300 000 dunavskih Nijemaca] mogli su ispuniti regrutaciju u njemačkom garnizonu u Beogradu i tako formirati stalni tim Reichsfestunga". Državni tajnik u Ministarstvu unutarnjih poslova Reicha Wilhelm Stuckart je u ljeti 1941. godine bio zadužen da izradi koncept "Reichsfestunga" u Beogradu.
Kasniji "specijalni predstavnik za jugoistok" Hermann Neubacher predložio je 1941. godine da se područje oko Beograda uključi u "područje željeznih vrata" ("Eisernes-Tor-Gebiet") s predviđenom elektranom za opskrbu energijom i ekonomski razvoj dunavskog područja, no ta su razmatranja napuštena 1942. i ostali zajedno s ostalim razmatranjima "na području utopijskih planova za državno-ekonomsku reorganizaciju Balkana".
Uz opće oduševljenje "Volksdeutschera" u regiji pobjedama njemačkih jedinica, posebno u prvim danima Drugog svjetskog rata, mnogi od njih pratili su i razvoj procurjelih ideja njemačkih agencija za takvav "Schutzgebiet" ("zaštićeno područje") s velikim zanimanjem, a oko te teme su počele odmah različite špekulacije.
Gore smo naveli već neka imena za to područje te planirane njemačke države. Vođa Nijemaca u Srbiji, Josef Janko je predložio da se i hrvatski istočni Srijem uključi u tu novu državu, ali je taj plan sa strane III. Reicha bio odmah odbaćen.
Političari iz susjednih država Kraljevine Mađarske i Kraljevine Rumunjske prihvatili su te špekulacije sa sumnjom.
Još i predvečer njemačkog rata protiv Kraljevine Jugoslavije je Helmut Triska govorio o mogućnosti da se cijeli Banat prikljući III. Reichu "ali da ce konačna teritorijalna podjela Balkana biti tek nakon rata moguća."
Njemački izaslanik u Zagrebu Siegfried Kasche je izvjestio Berlin da su Nijemci u istočnim dijelu Nezavisne Drzave Hrvatske saznali o planu Josefa Janka da krajem travnja 1941 godine proglasi "Slobodni Banat" kao prvi korak prema njemačkoj drzavi koju je njemački izaslanik nazvao "Donaudeutschland" ("Dunavska Njemačka"). Josef Janko je planirao proklamciju 1.5.1941 a ta proklamacija je trebala biti poklon Adolfu Hitler, koji je imao taj dan rođendan. Šef njemačkog Reichssicherheitshauptamta (RSHA) Reinhard Heydrich je bio informiran o tome planiranom činu kroz za rekrutiranje zaduženog Gustava Halwaxa iz Waffen-SSa. Heydrich mu je odmah poslao telegram : "Odmah pokušaj zaustaviti - uhitite one koji su uključeni ako je potrebno."
Informacije o pokušaju samostalnosti Banata su stigle i do mađarske vlade, koja se je zbog toga žalila Berlinu. Tjekom prisutnosti Josefa Janka u Füherhautquartiera sredinom travnja 1941 mu je ministar Vanskih poslova III. Reicha Ribbentrop rekao da njemačka etnička skupina mora prihvatiti ulogu da samo mogu primati zapovjede iz Reicha a ne da budu pokretači politčkih inicijativa.
Za planirano proglašenje "Prinz Eugen Gaua" na dan Hilterovog rođenja 1. svibnja 1941., njemačka etnička skupina izdala je posebni pretisak "Prinz Eugen Gau" na tri od pet poštanski maraka izdane povodom 500. rođenja mađarskog kralja Matije Hunyadija Korvida. [ POGLEDAJ OVDJE ]
2. Vizija Volksgruppenführera Antona Bascha iz Mađarske :
28. ožujka 1941. godine, dan nakon puča generala Dušana Simovića u Kraljevini Jugoslaviji, šef tamošnje mađarske manjine Iván Nagy tražio je kontakt s predstavnikom hrvatskih Nijemaca i kasnijim „vođom etničke skupine“ Branimirom Altgayerom, koji ga je obavijestio da Nijemci žele stvoriti "Prinz-Eugen-Gau" u Vojvodini, "čak i ako bi to koštalo krvi". Taj "Prinz-Eugen-Gau" bi trebao sadržiti i Bačku i Baranju ako Mađarska nebi sudjelovala u ratu protiv Kraljevine Jugoslavije, jer njemački vojnici nebi trebali umrijeti za mađarske interese.
Nagy je izvijestio mađarskog generalnog konzula Lászlóa Bartóka u Zagrebu, koji je opet izvijestio Jenőa Ghyczya u Budimpešti 29. ožujka 1941. godine : "Nagy se boji da će ako mi ostanemo pasivni njemačka vojska ući u Bačku i pred našim očima proglasiti banatsku državu o kojoj smo već toliko čuli. Bilo bi dobro da počnemo sa našim akcijama paralelno sa Nijemcima da nas ne metnu pred ostvarenu činjenicu!"
Činilo se vjerojatno sudjelovanje Mađarske u ratu protiv Jugoslavije na strani Njemačkog Reicha, ali u mađarskoj politici bilo je glasova koji su odbijali vojnu intervenciju u susjednoj zemlji, uključujući i premijera Pála Telekija.
Doznao je "indiskrecijom ili na neki drugi način" za "plan Hermanna Göringa" koji je uključivao uspostavu njemačke države između Mađarske i Jugoslavije ako Mađarska odbije sudjelovati.
Prema ovome se moglo očekivati da će njemačke jedinice zauzeti Batčku, Banat, uključujući i njegov rumunjski dio, kao i područja Baranje naseljena njemačkim stanovništvom.
Teleki je Andrásu Rónaiju (1906–1991), profesoru, geografu i stručnjaku za nacionalna pitanja koji je radio u Budimpešti, naredio hitno stvaranje karata moguće države koje je želio predstaviti predstavnicima Vatikana i zapadnih saveznika.
Ujutro 3. travnja 1941. Rónai je htio dostaviti svoje karte u premijerovu palaču, ali šef vlade već si je oduzeo život i ležao mrtav u svojoj spavaćoj sobi.
Dan ranije, Teleki je izrazio strah u pismu svom prijatelju, katoličkom biskupu Vilmosu Aporu, u slučaju da Mađarska odbije stvoriti „njemačku državu od Bačke, Banata, Transilvanije i možda Baranje, koja bi trebala biti konstituirana kao sastavni, ili vanjski dio III. Reicha."
Takvo bi se područje protezalo na površini od oko 38 000 km˛, s potencijalnom vezom s Njemačkim Reichom kroz koridor koji bi se trebao postaviti. Veličina te države bi bila otprilike veličina Belgije.
Rat protiv kraljevine Jugoslavije započeo je 6. travnja uz sudjelovanje Mađarske i završio 17. travnja potpisivanjem bezuvjetne kapitulacijom jugoslavenskih snaga u Beogradu.
Aktivističke snage Nijemaca, naklonjenih nacionalsocijalizmu, u Bačkoj i Baranji, koje su tek postale mađarske, nastavile su se žilavo držati ideje države Princa Eugena koja bi, u idealnom slučaju, povezala tu državu s Reichom sa koridorom. Njemački vođa u Mađarskoj Franz Anton Basch izvijestio je sa nezadovoljstvo nakon putovanjima u to područje da su tamošnji Nijemci "odbili sve prijedloge o statusu njemačke etničke skupine koji su Mađari nudili" jer je među njima još velika ta ideja.
Za vrijeme nakon takozvanog Balkanskog rata se je Anton Basch, sef „Volksbund der Deutschen in Ungarn“ (VDU) - "Savez Nijemaca u Mađarskoj" (VDU) - zalagao da se teritoriji koji su izgubljeni nakon I. Svijetskog rata bili izgubljeni "vrate u Njemačku" pod imenom "Švabska Turska" ili "Prinz-Eugen-Gau" i koji su trebali obuhvatiti i grad Osijek te gradove Péc, Timișoar i Orșova sa svojim kotarskim oblastima te komitat Tolna te rudarske četvrti Transilvanije (Siebenbürgen).
VDU je bio protiv preseljenja Nijemaca u od Nijemaca okupirane Poljske i htjeo je "borbu za Njemačku narodnu skupinu u Mađarskoj sam izboriti".
U sječanjima mađarskog admirala i regenta Miklós viteza Horthy de Nagybánya on govori o tome da je VDU još u prosincu 1943. godine tražio formiranje " Prinz-Eugen-Gaua", za kojeg bi Madarska bila trebala biti po etnickim stajališta podjelena a taj "madarsko-njemacko federalna drzava" kao "nacionalno-socijalisticka federalna republika"biti dio III. Reicha.
3. Vizija Volksgruppenführera Andreasa Schmidta iz Rumunjske :
Pokušaj formiranja etnički homogenih jedinica bio je raširen među njemačkim manjinama u jugoistočnoj Europi.
U lipnju 1939. predsjedatelj "Volksgemeinschaft der Deutschen u Rumunjskoj" (Njemačka narodna skupina u Rumunjskoj"), Fritz Fabritius, založio se na predavanju u Berlinu pred pozvanih stranačkih ljudi i predstavnika "Volksbundes für das Deutschtum im Ausland" ("Savez Nijemaca u inozemstvu") za "međusobno povezivanje pojedinačnih otoka njemačke nacionalnosti".
1940. godine "vođa etničkih skupina" rumunjskih Nijemaca Andreas Schmidt izradio je vlastiti prijedlog za dunavski protektorat koji bi obuhvatio sva područja naseljena etničkim Nijemcima na donjem Dunavu, uključujući dijelove Mađarske i Rumunjske, "tako da oni ne trpe ropstvo u inferiornim vojskama s poluazijskim narednicima". Opremljeni svim pravima, Nijemci su mogli samostalno "ponovno germanizirati" ta područja i "sačuvati prostor". Schmidt je prihvatio da bi takav postupak trebao raspustiti Kraljevinu Rumunjsku. I u slučaju Transilvanije, Schmidt je više puta tražio da se regija "izravno ili neizravno" pretvori u "teritorij Reicha".
U svjetlu njemačkih ambicija za neovisnim Banatom, Schmidt je 1941. putovao rumunjskim Banatom sa svojim zamjenikom Andreasom Rührigom i "ometao glasine koji su propagirali Reichsgau Banat i širili razdor protiv erdeljskih Saksonaca". "Südostdeutsche Tageszeitung" je 25. svibnja 1941. objavio "Poziv na disciplinu u Narodnoj skupini".
Andreas Schmidt je trojicu navodnih pristaša uspostavljanja Reichsgaua Banata, Nikolausa Hansa Hockla (pročelnik Ureda za umjetnost i znanost u Banatu), Petra Antona ("Gauführer" u Banatu) i Hansa Wendela (pročelnik Ureda za propagandu u Banatu), uklonio ih iz "svih političkih i ekonomskih ureda "9. srpnja "zbog ozbiljne nediscipline". Uhićeni su kasnije pušteni na slobodu, ali nisu rehabilitirani. Spajanje dvaju dijelova Banata znatno bi smanjilo utjecaj "vođe etničkih skupina" Andreas Schmidta. Schmidtu je stoga laknulo kad je „ovaj plan odbijen u Berlinu, također iz obzira prema rumunjskom vođi generalu Ionu Antonescuu“.
Bivši rumunjski premijer Iuliu Maniu napisao je ministru vanjskih poslova Mihaiu Antonescuu 22. veljače 1942. godine: „Nažalost, Nijemci iz Banata i južne Transilvanije već smatraju da pripadaju Njemačkoj, u smislu „Ostmarka“ bivše Austrije. Inače, njemačka manjinska skupina otvoreno govori o planovima za osnivanje 'podunavske zemlje' (njemački : "Donauland"), koja je grupirana pod protektorat III. Reicha, nakon rata s pokrajinama Transilvanija i Banat koje su istrgnute iz naše zemlje."
Da se vratimo poziciji u kojoj se je Mađarska našla u predvečer i tijekom rata III. Reicha protiv Kraljevine Jugoslavije koji je donio slobodu hrvatskom narodu od srpske tiranije i proglašenjum Nezavisne Države Hrvatske 10.4.1941.
Mora se opomenuti da se je Nezavisna Država Hrvatska proglasila prije konačne kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 17. travnja potpisivanjem bezuvjetne kapitulacijom jugoslavenskih snaga u Beogradu.
Iz pozicije mađarske su oni okupirali teritorij Kraljevine Jugoslavije protiv koje su sa Nijemcima vodili rat a iz pozicije Nezavisne Države Hrvatske su Mađari okupirali teritorij Nezavisne Drzave Hrvatske. Poglavnik Dr. Ante Pavelić je 16. travnja i službeno zatražio formalno mađarsko priznanje, no Horthy je odgovorio kako je priznanje podijeljeno već 10. travnja.
Bilo to kako bilo : pokazali smo da radi ucjene III. Reicha da Mađarska sudjeluje u ratu protiv Kraljevine Jugoslavije jer će se inaće formirati nekakva njemačka država u Banatu, Bačkoj, Baranji i koji će imati koridor kroz Mađarsku je Madarska bila prisiljena sudjelovati u tom ratu i brzo okupirati hrvatsku Bačku, Baranju i Međimurje te slovensko Prekomurje da si dade sama bolju poziciju u slučaju da se njemački planovi ustvare.
|
