|
U bečkim pregovorima od 20. do 22. travnja određena je teritorijalna podjela Jugoslavije i aneksije pojedinih sila. Njemačka je dobila dio sjeverne Slovenije, Gornje Kranjske i bivšeg koruškog i štajerskog područja Podunavske monarhije, dok je Italija dobila ne samo Donju Karniolu, neke dalmatinske otoke ali i dio hrvatske obale. Mađarska je obuhvatila Mur područja i zapadnu Vojvodinu. Bugarska je dobila Makedoniju. Dio zapadne Makedonije otišao je u vezu s Italijom u osobnoj uniji Velike Albanije. Na Cetinju je 12. lipnja 1941. proglasila "Ustavotvorna narodna skupština" neovisnost Crne Gore, također usko povezane s Italijom. Ostatak Srbije bio je pod njemačkom vojnom upravom. Nakon što se je proglasila Nezavisna Država Hrvatska potvrđena je u svojim povijesnim granicama. Ova se okolnost često potpuno zanemaruje, jer se lažno uvijek govori da je Hrvatska bila instalacija njemačkog Reicha.
Poglavnik dr. Ante Pavelić nakon što je preuzeo dužnost, odmah je započeo pregovore s predstavnicima hrvatski Nijemaca o statusu njemačkih državljana. Kao prvi znak koncesije imenovao je Poglavnik dr. Ante Pavelić odvjetnika Dr. Jakob Elicker kao velikog župana skoro cijelog Srijema obuhvatne župe Vuka.
Prvi zakon od 21. 6. 1941. proglasio je Njemačku Narodnu Skupinu osobom javnog prava i zajamčio svim pripadnicima ravnopravnost s Hrvatima na području javnog i privatnog života, kao i "neograničeno očuvanje njihove njemačke nacionalnosti i nesmetano priznavanje svog nacionalsocijalističkog uvjerenja”. Dana 31. srpnja 1941. Njemačkoj Narodnoj Skupini dozvoljeno je uspostaviti vojnu formaciju, takozvanu Einsatzstaffel, unutar Ustaša, koja je bila pod zapovjednistvom hrvatskog generalštaba.
Pravni status vođe Njemačke Narodne Skupine Branimira Altgayera utvrđen je 30. listopada 1941., kada je dobio dužnost i ovlasti državnog ravnatelja. U unutarnjim poslovima etničke skupine, dekretom od 30.10.1941. Altgayer je izrekao "zakon o uredbi u okviru zakona" (čl. 4.), čime je sav raspon političkog, društvenog i ekonomskog života hrvatskih Nijemaca prepušten pravnom poretku.
Lingvistička regulativa omogućila je uporabu u javnom životu riječi i pisanja; u administrativnim jedinicama s više od dvadeset posto njemačkog stanovništva hrvatski i njemački smatrani su jednakim službenim jezicima, a javne obavijesti, natpisi, obrasci itd. trebali bi se održavati na dva jezika. U okruzima s više od deset posto njemačkog stanovništva Nijemcima je bilo dopušteno da koriste svoj jezik u službenom prometu. U njemačkim se naseljima, u najvećoj mogućoj mjeri, koriste njemački službenici, kako to zahtijeva dispozicija njemačkih državnih službenika (članak 5.). Njihove prijave za zapošljavanje bile su podložne procjeni vodstva etničkih grupa i ustaškog stožera; Na zakletvi su obećali "čuvati vjeru njemačkom narodu i vođi, kao i državi Hrvatskoj i Poglavniku". Samo u dogovoru s vođom etničke skupine, oni mogu biti premješteni, suspendirani, umirovljeni i otpušteni.
Reorganizacija školskog sustava u Njemačkoj Narodnoj Skupini nije dala potpunu autonomiju škole, već ju je stavila pod vlastiti odjel u Ministarstvu obrazovanja Nezavisne Države Hrvatske, gdje su se pripremali kurikulumi i udžbenici. Na prijedlog Altgayera, njezin je vođa postao bivši rektor njemačke zagrebačke gimnazije, H. Kühn. Škole su ostale državne institucije. Prijem djece se odvijao bez daljnje formalnosti na temelju etničke iskaznice koju je izdala Njemačka Narodna Skupina. Na mjestima u kojima je živjelo najmanje 20 školske djece u krugu od 8 km, trebalo je uspostaviti njemačku osnovnu školu. Ako je bilo samo 10 njemačke djece, tada bi se morale uspostaviti improvizirane škole, s manje od 10 njemačke djece, takozvane "školske baze" za njemačke nastavnike.
Pored toga, Njemačkoj Narodnoj Skupini, u koordinaciji s Ministarstvom obrazovanja, bilo je dopušteno da vodi škole i učitelje "o svom trošku", dok su u protivnom bili plaćeni kao državni službenici hrvatske države. Do 1944. godine, njemački školski sustav sastojao se od oko 300 narodnih i improviziranih škola, zavoda za osposobljavanje učitelja u Osijeku, dvije gimnazije u Osijeku i Rumi, trgovačke akademije u Zemunu, osam srednjih škola i privatne protestantske srednje škole u Zagrebu.
8. svibnja 1941. Altgayer je već izdao privremene organizacijske propise po načelu "bezuvjetnog vođe", u kojima su uspostavljeni različiti uredi vodstva Njemačke Narodne Skupine sa sjedištem u Osijeku i službama za vezu s hrvatskom vladom. Područje njemačkog naselja bilo je podijeljeno na četvrti pod Kreisleitern i Ortsgruppen pod Ortsleitern, dok su u selima s manje od deset njemačkih obitelji uspostavljene takozvane "baze". U "Landesbauernschaft" i "Gemeinschaft der gewerblichen Wirtschaft" stvorene su stručne institucije u kojima je članstvo bilo obavezno. Društveno-političke zadatke vršila je "njemačka radna zajednica" po uzoru na "Arbeitsfront". Kao posljedica uništenja jugo-srpske države došlo je i do preusmjeravanja hrvatsko-njemačkoga zadružnog sustava, koji je od tada imao glavu u Osijeku u „Savez njemačkih seljačkih i trgovačkih zadruga u Hrvatskoj“. To je obuhvatilo oko 300 zadruga u proljeće 1942.
Kao "organizacija za političku selekciju", koja se je smatrala "jedinim nositeljem političke volje njemačke etničke skupine", pokrenut je "Nationalsozialistische Deutsche Gefolgschaft in Kroatien (NSDGK)" kojoj su morali pripadati svi šefovi odjela etničke skupine. Osim "Deutschen Mannschaft", vojne organizacije koja je bila sastavljena od muškaraca u dobi od 18 do 45 godina, "Deutschen Frauenschaft" čiji su članovi regrutovani iz "Allgemeinen Frauengemeinschaft" i "Stamm-DJ", NSDGKu su sva udruženja bila automatski uključena. Djeca od 4 do 10 godina već su grupirana u "Kindergruppen" prije ulaska u "Deutsche Jungvolk" i "Jungmädelbund". "S obzirom na posebnu situaciju Njemačke Narodne Skupine", Altgayer više puta tražio da se strogo primjenjuju Nürnberški zakoni.
Status hrvatski Nijemaca se je mogao usporediti sa statusom Nijemaca u Slovačkoj.
Oružani sukob sa partizanima i četnicima su osjetili pogotovo Nijemci, jer su Titovi partizani i u partizane preobučeni četnici iz Srbije otišli ravno na područje Nezavisne Države Hrvatske s njemačkim stanovništvom. Manje ugrožena, zatvorenija naselja u slavonskim i srijemskim krajevima mogla su se sa "Einsatzstaffel", koju je Poglavnik legalizirao u srpnju, i oružanom lokalnom zaštitom, u kojoj je od ljeta 1942. cjelokupno muško stanovništvo sela ujedinjeno, bolje braniti.
"Einsatzstaffel" bio je pod stegovnom nadležnošću Altgayera, koji je prenio preko Landesmannschaftsführera SS-Obersturmführer Lichtenbergera, njegove naredbe i preuzeo zaštitu njemačkih naselja.
Sjedište je bilo u Osijeku, uključujući i "Stabswache", zapovjedni bataljon "Prinz Eugen" koji je formiran u listopadu 1941. godine sa šest četa od ukupno oko 1500 ljudi i tri bataljona spremnosti "Ludwig von Baden". "General Laudon" i „Emanuel von Bayern“ formirani su do kraja kolovoza 1942. godine, svaki s četiri čete, ukupno oko 1800 vojnika, regrutirani iz dobrovoljaca od 17 do 22 godine, a njima je bio uračuvan hrvatski vojni rok. Sve su jedinice bile u akciji protiv partizana. Podržala su ih od prosinca 1941. dva bataljona njemačkih lovaca i željezničkih-žaštitara koji su tijekom 1942. ojačani u tri bataljona.
Svi su članovi tih formacija bili prebaćeni do proljeća 1943. u Waffen SS, a starije generacije Njemačke Narodne Skupine morale su popuniti te bataljone. Stoga je lokalna zaštita reorganizirana u veljači 1943. u "Heimatwache der Deutschen Volksgruppe" za sve muškarce od 16 do 60 godina.
Zbog sve vidljivijih partizanskih napada se je uključio Himmler iste godine.
Njemačka Narodna Skupina i Altgayerovo osoblje bili su podređeni neposrednom Himmlerovom podređenom "predstavniku RFSS-a" pri "opunomoćenom njemačkom generalu u Hrvatskoj", SS Brigadeführeru Kammerhofer, koji je na tom mjestu imenovan u Zagrebu, trebao je "osigurati konačno umirenje" područja "oslobođenog od partizanskih postrojbi".
Prema podacima rukovodstva Njemačke Narodne Skupine u listopadu 1941. bilo je oko 1200 muškaraca u Waffen-SSu.
Internim sporazumima Waffen-SSa prvotno je dodijeljen udio od deset posto svih regrutirani hrvatskih Nijemaca, što ona, međutim, nikako nije bilo dosta. Himmlerovo inzistiranje na iskorištavanju narodnih rezervi ljudi jugoistočne Europe isključivo za SS konačno je uspjelo u svibnju 1942. postići OKW zapovjedništvo u kojem su "regrutivanje i obuka sposobnih Volksdeutschera u jugoistočnoj regiji" bio jedino zadatak Waffen-SSa.
Ne čekajući stupanje na snagu sporazuma, SSovska novačka komisija je već započela svoju aktivnost u Osijeku 1.9.1942., iako je Altgayerov - također još uvijek preuranjen - poziv za saziv bio datiran tek 15.9.1942. Prije toga se je trebalo zavrsiti preseljenje Nijemaca (takotvani "Streudeutschtum") u bosanskim dijelu Nezavisne Države Hrvatske.
|
