Glasoviti talijanski čovjekoljubac Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388-1463) u svom poznatom djelu povijesti iznosi sljedeće :

“ ... Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske''.

" ... Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur".

Odkad su se Ustaše osnovale su tražile da se Sandžak kao teritorij hrvatske krvi opet pripoji Hrvatskoj kad ona osamostali.

Kad se je 10. travnja 1941 rođena Nezavisna Država Hrvatska je Zagreb ubrzo poslao vojne jedinice i carinike u Sandžak. Kao i Sandžak su željeli i Boku Kotorsku opet vratiti u Hrvatsku da utvrde buduću granicu sa Velikom Bugarskom.

29. travnja 1941 stiže jedan vod Ustaša u Prijepolje, gdje su tamo oduševljeno pozdravljeni od lokalni hrvatski muslimana. Zapovjednik voda je održao kratak govor a na sastanku u jednoj školi je izrećeno priključenje Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj a lokalni dužnosnici su se zakleli Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Za sijećanje na taj dan su nekoliko od tih carinika i Ustaša dobili seriju od 15 maraka Kraljevine Jugoslavije sa pretiskom "Sandžak", "29.IV.1941" hrvatskim grbom na polumjesecu i zvijezdi i "Nezavisna Država Hrvatska".

Kupi ovdje : .

Poglavnik dr. Ante Pavelić je udovoljio tim zahtjevu a 29.4.1941 se je Sandžak priključio Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

U tim danima su bile nekoliko frakcija hrvatski muslimana u Sandžaku : prva i najveća je bila za priključenje Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj a druga je htjela priključenje Albaniji koja je bila pod talijanskoj okupaciji, treća koja je imala najmanju podršku je bila pro-njemačka frakcija Hadžiahmetovića u Novom Pazaru a četvrta pak je zeljela suradnju da crnogorskim "Zelenim".

Ta divergencija gledišta se je osjetila na sastanku u Bijelom Polju gdje je mnoštvo bilo za pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj a samo nekoliko su htjeli podržati Hadžiahmetovića.

U istočnim dijelu Sandžaka je bila još jedna frakcija Albanaca, koji su radili na proširenju Albanije sa jednim dijelom Sandžaka.

3. svibnja 1941 je iz Sarajeva ušao jedan bataljon carine Nezavisne Države Hrvatske u Sandžak sa fesovima na glavi. Samo za dva dana je bataljon raspoređen po Priboju, Prijepolju, Pljevlju i Novoj Varoši sa kompanijama utemeljeni u Uvacu, Proboju, Prijepolju i Novoj Varoši.

Carinici Nezavisne Države Hrvatske su razoružali sve srpske žandare. Iz Bosne su poslani hrvatski muslimani na ključne položaje i kao čelnici Ustaške Mladeži.

5. svibnja 1941 jedna kompanija stize u Pljevlju gdje zahtjevaju od Nijemaca da predaju grad. Nijemci su taj zahtjev odbili te rekli da se pripremaju da predaju tri dana kasnije grad Talijanima.

U Novoj Varoši je postavljen kao Ustaškog Povjernika Distrikta čovjek iz Višegrada iz istočne Bosne.

10. svibnja 1941 Talijani zahtjevaju da se Carinici Nezavisne Države Hrvatske povuku iz Pljevlja i da se ukine ustaška administracija u tom gradu.

15. svibnja 1941 delegacija Sandžaklija stize u Zagreb i zatražila u audijenciji kod Poglavnika dr. Ante Pavelića da cijeli Sandžak stavi pod kontrolu Nezavisne Države Hrvatske. Pred Poglavnikom se je delegacija nazvala "Hrvatski Muslimani" iz Sandžaka, a Poglavnik je formalno odobrio priključenje Sandžaka radi hrvatske krvi Sandžaklija Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

20. svibnja 1941 se njemačke motorizirane snage povlaće iz gradova Prijepolj, Nova Varoš i Priboj zato stižu dvije kompanije pješaštva. U Bijelo Polje stiže kompanija talijanskog pješaštva. U gradu Talijani primaju delegaciju Srba i kasnije delegaciju Sandžaklija.

Talijani trapavo govore o prijateljstvu Talijana i Crnogoraca, bez da spominju Sandžaklije. kao največi bezobrazlug predlažu im da ukinu podršku Sandžaklija priključenju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

21. svibnja 1941 dolazi do izmjena na takozvanoj "Bečkoj Liniji". Talijani dobivaju općine Rudo (u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj), Priboj, Nova Varoš, Sjenica i Duga Poljana dok Novi Pazar ostaje pod njemačkoj kontrolom.

U studenom 1941 se je formirala njemačko-talijanske komisija za promjenu "Bečke Linije", ali se ona nije više promjenila do kapitulacije Italije u 1943 godine.

Niti vlada Nezaisne Države Hrvatske niti Sandžaklije nisu bili sretni sa tom situacijom.

13. lipnja 1941 Sandžaklije preuzimaju u Sjenici grad i izbacuju pro-albansku administraciju. U pismu vojskovođi Nezavisne Države Hrvatske Slavku Kvaterniku zahtjevaju da oružane snage Nezavisne Države Hrvatske odmah uđu u grad. Isto tako su poslali delegaciju u Prijepolje, koja je zatražila od zapovjednika garnizona Nezavisne Države Hrvatske da im vojno pomognu. Zapovjednik je poslao jedan vod vojnika i carinike Nezavisne Države Hrvatske da preuzmu grad.

Pro-hrvatske i pro-albanske frakcije u muslimanskom stanovništvu Sandžaka počimlju da organiziraju milicije radi pogoršanja odnosa sa lokalnim Srbima. Sandžaklije su zahtjevale da se Srbi odsele iz Sandžaka koji su nakon srpske okupacije se naselili u Sandžak od 1913 godine.

Između 29. travnja and 8. svibnja 1941 su ustaške jedinice nastavile priključenje Sandžaka. Između travnja i kolovoza muslimanke Ustaše uspostavljaju uporišta u Brodarevu, Komaranu, Hisardžiku i dijelovima Novog Pazara, Štavičke i Sjenice.

15. svibnja 1941 Sandzaklije iz Pljevlja, Bijelog Polja i Prijepolja pišu Poglavniku dr. Anti Paveliću pismo gdje mu potvrđuju lojalnost prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u ime svi hrvatski muslimana Sandžaka.

Sa strane Nijemaca je Novi Pazar metnut pod kontrolu Aćifa Hadžiahmetovića, koji je podupirao albanskog nacionalistu Balliu Kombëtara.

Po sporazumu s Nijemcima 27. 10. 1941. cijeli je Sandžak prepušten Talijanima, a hrvatska je vlast likvidirana.

Nakon kapitulacije Italije je Sandžak preuzela Njemačka i dala pod njemačku vojnu komandaturu koja je tada bila u Beogradu.

Sandžaklije su svojevoljno po drugi put 1943 zatražili pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od Poglavnika dr. Ante Pavelića. Rekli su da od strane Srba imaju nož pod vratom, a od Albanije prijeti poalbanizacija. Poglavnik dr. Ante Pavelić je pristao na pripojenje (koje formalno niti nije nikad prestalo nakon talijanske okupacije) radi hrvatske krvi Sandžaklija, ali je morao iz gore navedeni razloga pričekati dok se rat ne završi pozitivno u korist Osovine. Do toga nije došlo i Sandžak i Boka Kotorska nije više vraćena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Njemačka je htjela iz strateških razloga Sandžak a i Boku Kotorsku zadržati do poslje pozitivnog završetka rata i tada tek vratiti Sandžak i Boku Kotorsku Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

U Sandžaku je bilo i nekoliko lokalni hrvatsko-muslimanski milicija. Svi su se borili protiv četnika i većina protiv partizana.

Radi talijanskog zahtjeva su se muslimanske Ustaše morale povući iz Sandžaka a lokalne hrvatsko-muslimanske milicije su bili prisiljene za suradnju sa talijanskim okupatorom ili u nekim dijelovima Sandžaka sa Nijemcima i Albancima.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943 su četnici napali i osvojili dosta talijanski garnizona u Sandžaku. 11 i 12 rujna 1943 su pokušali zauzeti Prijepolje, ali su napade Nijemci i hrvatsko-muslimanske milicije odbili.

Za vrijeme Njemačke administracije Sandžaka su Nijemci zahtjevali od lokalni milicija da šalju sposobne muškarce za obuku u SS koji je bio u Novim Pazaru. Nekoliko od njih su bili nakon obuke poslani odmah na istočno bojište. Kad su Nijemci preuzeli od Talijana Pljevlju su odmah naoružali 400 pripadnika milicije. U Sjenici je lokalna milicija pod njemačkim zapovjedništvu pobila oko 50 četnika. Tamo je dobila i njemačke uniforme sa dozvolom da koriste fez.

U rujnu je Karl von Krempler imenovan kao vođa SS Policije za Sandžak i odmah je osnovao "SS Policijsku Obrambenu Pukovniju Sandžak" (njemački : "SS Polizei-Selbstschutz-Regiment Sandschak"). Od listopada 1943 je počeo sa sakupljanjem dobrovoljaca iz lokalni muslimansko-hrvatski milicija, anti-komunistički i anti-srpski dobrovoljaca i brzo skupio oko 5000 ljudi u kojim su i tri bataljona Albanaca bili uključeni. Ova formacija je i zvana "Boračka skupina Krempler" (njemački : "Kampfgruppe Krempler" ili i "Muselmanengruppe von Krempler"). Prema različitim izvorima je pukovnija imala čak od 8000 - 12000 pripadnika.

Novi rekruti su poslani na dvomjesečnu obuku u gradove Rašku i Vučitrn. Obuku su predvodili Volksdeutscheri. Tamo su i učili njemački jezik.

Zapovjednik te četvrte hrvatske SS postrojbe nakon "Princ Eugena", "Handžara" i "Kame" je bio Hafiz Sulejman Pačariz.

U Bijelom Polju je pukovnija imala 2 odreda. Jedan je zapovjedan od Ćazima Sijarića a drugi od Galjana Lukača.

3. veljače 1944 su milicije pod zapovjedništvu Mula Jakupa, Biko Dreševića, Sinan Salkovića i Faik Bahtijarevića napale mjesta oko Kolašina. U napadima su podržavane od snaga Ballia Kombëtara iz Drenice.

U rujnu 1944 Tito objavljuje generalnu amnestiju za snage osovine. Nekoliko pripadnika pukovnije dezertijaru. 22 rujna odred u Pljevjli predaju grad Partizanima.

Zapovjednik Hafiz Sulejman Pačariz napušta Sandžak sa preostalim snagama u smjeru Sarajeva gdje dolaze pod zapovjedništvo ustaškog generala Vjekoslava "Maksa" Luburića.

Hafiz Sulejman Pačariz je pomaknut u čin ustaškog pukovnika.

Njemačka vojnia udruga “Handžar” je izdala 80 različitih nizova poštanski markica.

Jedan niz pokaziva junaka hrvatskog Sandžaka : Sulejmana Pačariza a drugi džamiju u Novom Pazaru.

Kupi ovdje : .

Kupi ovdje : .

DOKUMENTI IZ NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE O SANDŽAKU :

1. PRESTAVKA MUSLIMANA IZ NOVE VAROŠI OD 10. 5. 1941. POVJERENIKU ZA BOSNU I HERCEGOVINU U SARAJEVU ZA PRIPAJANJE SANDŽAKA NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

Gosp. POVJERENIKU ZA BOSNU I HERCEGOVINU

profesoru Hakiji Hadžiću

SARAJEVO

Mi, dolje potpisani muslimani iz Nove Varoši-Sandžaka

zražavamo Vam i ovom prilikom svoju odanost i privrženost na putu, kojim vodite tako mudro, nesebično i korisno za stvar Bosne i Hercegovine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa želimo da istaknemo da su životni interesi Sandžaka potpuno podudarni sa životnim interesima Bosne i Hercegovine, da su naše želje, misli naši putevi bez ikakve rezerve upućeni u šeher Sarajevo, kao piemont naše stare slave i našeg budućeg zajedničkog i nerazdjeljivog života u slobodnoj i nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Radi toga smatramo neophodnim iznijeti Vam naš nada sve teški položaj u Sandžaku, a specijalno Nove Varoši, koja je naseljena 70% muslimana a čija je okolina naseljena pravoslavnim žiteljstvom, pa izražavajući svoju bojaznost, da mi muslimani po onakvim činovničkim aparatom, naslijeđenim od bivše Jugoslavije nebi još opetovno trpjeli, mi Vam preko naših isposlatih delegata predlažemo listu lica koja bi bila najpogodnija da preuzmu istaknuta mjesta, da bi red i poredak bio zajamčen i da bi muslimani, u današnjim prilikama, dok još neodgovorni četnici i drugi razni nepoželjni elementi obilaze naše krajeve i žele da izazovu svoje istovjernike na obračun sa nama muslimanima bih obezbijeđeni.

Da bi ti naši istaknuti, i isprobani prvaci bili na visini i vlast vršili na način koji najbolje odgovara našim životnim interesima zagarantovali nam takvim radom slobodan razvoj na svome ognjištu molimo da nam izvolite Gospodine Povjereniče, izdati dekret o njihovom naimenovanju. Za predložene ličnosti jamčimo da će svojim radom zagarantovati poštovanje najviših interesa u našem dijelu slobodne i nezavisne države Hrvatske što će odgovarati i interesima nas muslimana u Novoj Varoši. Ovi, po Vašem dekretu postavljeni povjerenici i nosioci Vaše volje bih bi idealna spona između Njemačkih vojnih vlasti i naših Hrvatskih oružnika, kojih imade 100 u Novoj Varoši.

Predlažemo :

Za političkog povjerenika : Mustafu Šečeragića, trgovca iz Nove Varoši
Za njegova zamjenika : Ibrahima Bajrovića, trgovca iz Nove Varoši
Za kotarskog pretstojnika : Osmana Hadžića, bivšeg gradskog poglavara
Za njegova zamjenika : Bećiragić Čamila, pol. činovnika trgovca iz Nove Varoši
Za gradonačelnika : Salka Šečeragića, trgovca iz Nove Varoši
Za njegova zamjenika : Nazifa Krdžovića, mesara iz Nove Varoši

Predlagači gornje liste :

Alija Alibegović, trgovac
Haso Jahibegović, posjednik
Mošo Dalmagić, trgovac
Alija Dalmagić, posjednik
Bećir Turkmanović, trgovac
Mujo Nogović, zidar
Ibro (Grcović), radnik
Sadik Hodžić, student filozofije
Nazif Zajmović, radnik
Hamid Turkmenović, trgovac
Džemil Zajmović, posjednik
Murat Zajmović, posjednik
Osman Bećiragić, posjednik
Mehmed Bećiragić, tišler
Šaban Dalmagić, činovnik
Adem Turkmanović, trgovac
Alija Nogović, radnik
Hajro Hodžić, činovnik
Jusuf Hodžić, kafedžija
Sulejman Begić, posjednik
Ćamil Salibegović, brico
Hafiz Mustafa Ibišbegović, džemat. imam
Haso Hadžimurtezić, posjednik

Nova Varoš 10. svibnja 1941.

Šakim Šećeragić, posjednik
Ćamil Begić, posjednik
Avdo Hadžimurtezić, kafedžija
Kasum Hadžić, pekar
Sulejman Hadžić, brijač
Redžep Hadžimurtezić, krojač
Amir Musić, kovač
Ibro Musić, kovač
Jusuf Kozičić, radnik
Bećir Mujagić, radnik
Halil Kratovac, radnik
Šabanija Hadžibegović, kafedžija
Hanofija Turkmanović, radnik
Hafiz Hajdar Salihbegović, mujezim
Seid Musić, kovač
Dedo Bećiragić, posjednik
Tahir Hadžiibrahimović, posednik
Avdo Hadžić, šofer
Muharem Bećiragić, dipl, pravnik
Nail Tvrtković, trgovac
Nijaz Šećeragić, svršeni pravnik
Salih Hadžimurtezić, muderis
Ibro Bajrović, trgovac

2. IZVJEŠTAJ POTPUKOVNIKA STJEPANA JAKOVLJEVIĆA OD 23. 6. 1941. 4. ORUŽNIČKOJ PUKOVNIJI 0 SITUACIJI U SANDŽAKU I POVOLJNIM OKOLNOSTIMA DA GA HRVATSKA VOJSKA PREUZME VLAST U SANDŽAKU.

ZAPOVJEDNIŠTVU 4. ORUŽNIČKE PUKOVNIJE

I ZAPOVJED. VOJNE KRAJINE SARAJEVO

Nalazim se u Sijenici. Zauzeli smo strategijski položaj između postaje Velike bare i pudera prema Crnoj Gori u cilju da sprečimo nadiranje crnogorskih pobunjenika prema Sjenici. Vode se međusobne neprestane borbe. Muslimani sa ženama i djecom stižu u masama na našu stranu. Crnogorci popalili su sva muslimanska sela. Pojačao sam naše snage sa pola satnije iz Priboja. Pobuna u Crnoj Gori dalje traje. Danas su talijanski avioni bacali letke, koji pozivaju pobunjenike da se umire i vrate svojim kućama. Postavljen je rok od 3. dana. Sve uhvaćeni pobunjenike su streljani. Sada bi bilo zgoda da hrvatska vojska okupira Sandžak, pod izgovorom da se uvede red i zaštiti naš muslimanski elemenat, koji je ovdje u većini.

Mislim da ova prilika nebi se smjela propustiti u koliko se u opće reflektira za Sandžak i da izvršimo svetu dužnost, da zaštitimo muslimane, Hrvate u Sandžaku. Ovo dostavite još danas: gosp. Hakiji Hadžiću, gosp. Brale Božidaru, gosp. Frančetiću i zapovjedniku divizije.

Taj.Broj.40 . Potpukovnik:

Jakovjjević.

Rukopis u VII, Vojni arhiv, ANDH, k. 143-a, reg. br. 11/2-1.

3. PREDSTAVKA SANDŽAČKIH MUSLIMANA OD 9. JULA 1941. ŠEFU GLAVNOG ŠTABA TURSKE ORUŽANE SILE DA SA SVOJE STRANE POMOGNE OSTVARENJU NJIHOVE ŽELJE DA SE SANDŽAK PRIPOJI BOSNI I HERCEGOVINI ODNOSNO NDH

Predmet: Predstavka Sandžak

Sandžaklija maršalu Kabinet Čakmaku.

VELEPOŠTOVANOM GOSPODINU MARŠALU

FEVZ I ČAKMAKU , šefu Glavnog stožera Turske oružane sile,

Ankara

Ekselencijo,

U dotada najsrećnijim danima Taslidže / Pljevlja /, jednog od okružja bivšeg kosovskog vilajeta, Vi ste bili mutesarif / okružnik / i komandant vojne posade tog okružja. Predhodno ste pak službovali nekoliko godina u Mitrovici / kosovskoj / u svojstvu šefa vojnog stožera mitrovačke divizije. Uz svoje visoke odlike zapažanja Vi ste jamačno zapazili sve karakteristike i posebnosti kraja i pučanstva nekadašnjeg sedmog okružja bivšeg bosanskohercegovačkog vilajeta - Novopazarskog Sandžaka, koji je obuhvatao područje od Pljevalja do Mitrovice. Zapazili ste, da je većina sandžačkog pučanstva islamske vjere, a po jeziku, značaju i tradicijama sastavni dio naroda koji obitava u Bosni i Hercegovini. K tomu još uočili ste, da je Sandžak po svojim prometnim i privrednim vezama pretežno upućen na Bosnu i Hercegovinu, odnosno na Hrvatsku.

Zbog spomenutih veza na jednoj strani te zbog osvjedočenja da će u zajednici sa svojom braćom u Bosni i Hercegovini uživati sve plodove, slobode i napretka na drugoj strani, sandžački muslimani smatraju da će imati najbolju i najsigurniju budućnost u okviru Nezavisne Države Hrvatske. U tome smislu smo mi potpisani izaslanici Sandžaka odmah nakon raspada b. Jugoslavije poduzeli potrebne mjere u Sarajevu i Zagrebu kod hrvatskih visokih državnih činioca, kao i kod predstavnika sila Osi, da bi naš kraj faktično i juridički bio pripojen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Koliko smo mogli ocijeniti visoki državni krugovi Reicha naklonjeni su, da se naša budućnost i naši interesi zajamče u smislu naših želja i težnji, dok nam izgleda da su Talijani naklonjeniji Crnogorcima, kojima moguće žele prepustiti neke dijelove Sandžaka/Pljevlja, Bijelo Polje i Berane/. Nijesmo li pogriješili u ovim zapažanjima i ako bi se naš zavičaj uistinu razdijelio među Srbiju i Crnu Goru, uvjereni smo da se ni-čim ne bi mogao zajamčiti život i opstanak nas muslimana u tim upravno-političkim okvirima. Poznato Vam je, da su tlačenja i razbojstva, koja su kroz posljednjih trideset godina dolazila iz srpskog i crnogorskog hajdučkog legla, već upolovila našu brojčanu i životnu snagu. Ako bi pak i nadalje bih izloženi svemu tome teroru preostala bi polovica naše snage za kraće vrijeme, a uz veće divljaštvo neprijatelja, bila razorena. Strahujući pred takvom budućnosti i tražeći veze i puteve kojima bi mogli osujetiti takvu žalosnu mogućnost, oči i srca svih sandžačkih muslimana upućena su i prema Vama. Očekujemo i nadamo se da ćete i Vi zagovarati naše težnje i želje, pa Vas molimo, da na način kakav nađete najshodnijim i najkorisnijim poradite, kako bi se naš zavičaj - Novopazarski Sandžak u cijelosti pripojio i povratio Bosni i Hercegovini, odnosno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Izrazujući Vam osjećaje dubokog i iskrenog poštovanja i zahvalnosti svojeg, kao i svih sandžačkih muslimana, ljubeći Vam ruke - ostajemo uz mahsus selam :

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

MINISTARSTVO VANJSKIH POSLOVA

Br 003668 Prim. 9. VII 1941.

4. PREDSTAVKA ADEMA OMEROVIĆA, PREDSTAVNIKA NOVOPAZARSKOG KOTARA PRI IZASLANSTVU SANDŽAKLIJA U ZAGREBU, OD 3. 7. 1941. POGLAVNIKU SA MOLBOM ZA PRIPAJANJE SANDŽAKA NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

PREUZVIŠENI GODPODINE POGLAVNIČE !

Prije kojih mjesec i pol dana jedno sandžačko izaslanstvo imalo je čast i sreću da od Vas bude primljeno i da Vam izloži želje i molbe nas Sandžaklija-Hrvata, kako bi naš zavičaj ušao u okvir Nezavisne Države Hrvatske, kamo po svojoj povijesti, po prirodi svoga tla i po svemu drugome oduvijek spada. Vi ste Gospodine Poglavniče tu želju i molbu prigrlili i uvažili, kako je to samo mogao učiniti čovjek čija će pojava i uloga u povijesti Hrvata i Nezavisne Države Hrvatske sačinjavati najznačajnije razdoblje. Zato Sandžaklije-Hrvati u Vama gledaju svoga spasioca, koji će njih i njihov uži zavičaj izbaviti iz ropstva, pa stoga prema Vama gaje ljubav i blagodarnost kakovu mogu osjećati djeca prema liječniku koji im roditelja i hranitelja iz očite smrtne opasnosti spasi i izliječi.

S tom vjerom i pouzdanjem u Vas, s tim osjećajem ljubavi i blagodarnosti prema Vama, Sandžaklije će biti među prvima koji će s pobožnim zanosom i ushićenjem, kad god zatreba, založiti sve svoje materijalne i duhovne snage, svoju krv i svoje živote za sigurnost i napredak drage nam Domovine Hrvatske, - uvjereni da će ih na tom putu pratiti Božja pomoć i da će biti udostojeni najviših ovosvjetskih blagodati, među koje na prvom mjestu spada zadovoljstvo da se ima svoja slobodna Domovina sa svima jamstvima i mogućnostima mira, reda, rada i blagostanja. U tom uvjeravanju i samouvjerenju, a u potkrijepu i dopunu molbi i želje nas Sandžaklija, izraženih Vama i Vašim suradnicima u više navrata do sada, i tumačeći iskrene osjećaje i težnje Hrvata muslimana užeg novopazarskog kadiluka, čiji pretstavnik slučajno nije prisustvovao dosadašnjim izaslanstvima, dozvoliti mi Gospodine Poglavniče da istaknem živu istinu, da su grad i kadiluk Novi Pazar po brojčanoj nadmoćnosti svog pučanstva po osjećajima i tradicijama, po krvi, duhu i jeziku kao i po svim inim obilježjima i značajkama - hrvatski, koliko i šeher Sarajevo te ostala Herceg--Bosna. Prema tomu je i pravo i razložno da taj grad i kotar ne bude zaboravljen ni napušten, da ne bude prepušten na milost i nemilost tuđinskom hiru, kakovu je sudbinu dugi niz godina podnosio, nego da bude u široki i topli zagrljaj svoje matice Bosne i Hercegovine, odnosno Nezavisne Države Hrvatske. To tim prije i tim lakše kada je već ta materinska ruka dosegla do međa novopazarskog kotara, - do Sjenice, koja je od nazad 15 dana u rukama naše hrvatske vojne i civilne vlasti, i što ni njemačke vojne snage, koje drže Novi Pazar neće, jamačno, smetati da hrvatske vlasti preuzmu taj kotar, kao što nisu smetale ni za Sjenicu. Par desetina naših Hrvatskih Ustaša i oružnika biti će dostatni da, uz pripomoć domaćih novopazarskih par tisuća krepkih i odvažnih momaka, na međama tog kraja stvore neprobojan bedem protivu svakog tuđinskog nasrtaja.

Sumnja i zlonamjerna tvrdnja da je Sanđak, posebice novopazarski kotar, pretežno sprskog pučanstva, najrečitije se može obeskrijepiti prebrojbenim podatcima. „Definitivni rezultati popisa stanovništva, od 21. januara 1921. god.", koji su popis vršile srpske vlasti, iskazuju, prema priloženom izvadku, osjetnu premoć muslimanskog-hrvatskog pučanstva nad pravoslavnim srpskim življem. Kada se uzme u obzir da su u tom popisu među Srbe uključeni svi pravoslavni činovnici, vojnici, oružnici, đaci i drugi koji nisu zavičajni Sanđaklije, i da je u razdoblju od 1912 - 1921 što poubijano što izagnato oko 10.000 muslimana Hrvata - Sanđaklija, dok je toliki broj Srbijanaca i Crnogoraca naseljeno, onda se dolazi do zaključka da je 1912. god. hrvatska većina bila još mnogo jača nego na dan popisa. A taj broj i razmjer iz 1912 ima da služi temeljem za narodnosno obilježje Sanđaka.

Da pak, muslimansko pučanstvo Sanđaka ni po čemu i ni koliko nije srpskog podrijetla najbolji je dokaz to, što su srpske vlasti bile predviđele da se iz Sandžaka ima raseliti oko 120.000 nesrpskog stanovništva, koji broj odgovara broju sandžačkih muslimana po popisu iz 1939. godine. Daljnji dokaz nesrpskog podrijetla sandžačkim muslimanima je i činjenica, što je to pučanstvo kroz stoljeća, u najvećoj svojoj sili kao i u danima svoje potištenosti, vazda sa ponosom isticalo da je iste narodnosti kao i bosansko-hercegovački muslimani, tj. da je hrvatske krvi i čistog hrvatskog materinjskog jezika. A u tome su se najizrazitije isticali muslimani novopazarskog kotara, i ako su na periferiji Hrvatske Postojbine. Stoga s pravom zaslužuju i traže da vječno ostanu prvim čuvarima Sandžaka, - te Podrinske Hrvatske Krajine.

Sankcionisanje toga prava biti će za Novi Pazar i sandžačke Hrvate najveći Bajram, kojeg se Sandžaklije nadaju skorih dana doživjeti i proslaviti, očekujući da će tom prilikom u svojoj sredini viđeti i moći osobno pozdraviti svog dragog Poglavnika, a dotle isporučujući Vam Gospodine Poglavniče izraze duboke privrženosti svih novopazarskih Hrvata - muslimana, ostajem vječito.

Za Dom Spreman!

Zagreb, 3. srpnja 1941. Predstavnik novopazarskog kotara pri

izaslanstvu Sandžaklija.

Adem Omerović Trtovac

privrednik

Original u VII, Vojni arhiv, ANDH, k. 238, reg. br. 45/1-2, 3, 5.

MUSLIMANSKA MILICIJA "SANDŽAK" :

"Muslimanska milicija Sandžak" osnovana je u Sandžaku i istočnoj Hercegovini između travnja ili lipnja i kolovoza 1941. godine tijekom Drugog svjetskog rata. Bila je pod nadzorom Nezavisne Države Hrvatske do rujna 1941., kada su je talijanske snage postupno stavile pod svoje zapovjedništvo i uspostavile dodatne jedinice ne samo u Sandžaku, već i u istočnoj Hercegovini. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. stavljena je pod njemačku kontrolu, dok su neke od njezinih jedinica spojene s tri bataljuna albanskih jedinica radi uspostavljanja "SS Polizei-Selbstschutz-pukovnije Sandschak" pod zapovjedništvom visokog SS-ovog časnika Karla von Krempler.

Muslimanska milicija u Sandžaku imala je oko 2.000 ljudi u stalnim snagama i dodatnim pomoćnim snagama na lokalnoj razini. Među značajnim zapovjednicima su Hasan Zvizdić, Husein Rovčanin, Sulejman Pačariz, Ćazim Sijarić, Selim Juković, Biko Drešević, Ćamil Hasanagić i Galjan Lukač.

Bila je to jedna od tri naoružane skupine, osim četnika i jugoslavenskih partizana, koja je tijekom Drugog svjetskog rata djelovala u Sandžaku. Muslimanska milicija sudjelovala je u suzbijanju ustanka u Crnoj Gori. Nakon suzbijanja ustanka ova milicija nastavila je borbu protiv jugoslavenskih partizana, ali neke su njezine jedinice nastavile obranu Sandžaka i istočne Hercegovine od krvoločnih četnika. Prema njemačkim i hrvatskim izvorima, veličina muslimanske milicije u travnju 1943. bila je između 8.000 i 12.000 ljudi.

Njemačke jedinice iz 8. i 11. tenkovske divizije ušle su u Sandžak 16. travnja i do 19. travnja 1941. godine i zauzele cijelu regiju.

Kad su Nijemci stigli u Novi Pazar 17. travnja, vijorile su se njemačke zastave sa kukastim krizem, a jedinice je dočekao odbor za dobrodošlicu koji ih je pozdravio kratkim govorom. U odboru za dobrodošlicu bili su  gradonačelnik grada Aćif Hadžiahmetović, kao i Stjepan Fišer, Ahmet Daca i Ejup Ljajić. U Pljevljima su se neki dijelovi zajednice, uključujući županijske i općinske gradonačelnike, sastali s Nijemcima na periferiji grada i priredili domjenak kako bi im poželjeli dobrodošlicu.

Nijemci su 19. travnja sazvali sastanak muslimanskih uglednika iz Novog Pazara, Sjenice i Tutina. Sastanak je održan sljedeći dan u Kosovskoj Mitrovici, a na njemu su bili i predstavnici muslimanske i albanske zajednice Kosovska Mitrovica, Vučitrn, Podujevo, Priština, Peć, Istok i Drenica. 60 delegata na sastanku obratio se zapovjednik njemačke general-pukovnik 60. pješačke divizije Friedrich-Georg Eberhardt, koji je skupštini rekao da su Nijemci oslobodili Albance od Srba i da sada poziva Albance da preuzmu uprava regije Kosovo. Također je rekao da su tijekom napredovanja njegove divizije iz Skoplja u Kosovsku Mitrovicu vidjeli da su srpski četnici ubili 3.000 Albanaca. Izjavio je da će kosovska regija biti dio njemačkog okupiranog teritorija Srbije, pod njemačkom vladom u Beogradu. Ova je izjava primljena u kamenoj šutnji. Eberhardt je tada rekao grupi da će svi Srbi na području Kosova na kraju biti preseljeni u Srbiju, a Kosovo će tada sadržavati samo Albance, muslimane i katolike. Zatim je na sastanku razgovarano o situaciji i odlučeno da će bivše jugoslavenske strukture i vlasti u regiji biti razoružane i rastavljene, a svi srpski dužnosnici smijenjeni.

Čim su se čelnici sandžačkih muslimana vratili u svoje zajednice sa sastanka u Kosovskoj Mitrovici, instalirali su članove svojih najužih krugova u gradovima Novi Pazar, Sjenica i Tutin, uključujući gradsku stražu, sudove, poreznu upravu i poštanske službe. To je potom prošireno na muslimanska sela u tim okruzima. U Bijelom Polju i Pljevljima predratni okružni i općinski načelnici ostali su na mjestu. Okrug Štavica premješten je u Albaniju pod talijanskom kontrolom.

Nakon nekoliko dana, u Prijepolju su se pojavile glasine da se srpski četnici približavaju gradu, a muslimansko stanovništvo spremilo se naoružati se u samoobrani. Nesreća s municijom dogodila se na sastanku sazvanom za distribuciju oružja, a četvero je ubijeno, a više ranjeno. Nijemci su ubrzo stigli istražiti, a pronjemački muslimani uvjerili su se da su Srbi namjerno izazvali eksploziju. Zaokružili su nemuslimane, kao i barem jednog muslimanskog komunista, i poredali ih uza zid. Nijemci su razoružali samo jugoslavensku žandarmeriju u Tutinu i obližnjim Crkvinama. U svim ostalim centrima dopustili su žandarima da zadrže oružje.

Kroz cijeli Sandžak komunisti su uspješno uvjeravali dio stanovništva da ne predaju oružje Nijemcima kako im je naređeno, ali njihovim naporima suprotstavili su se pronjemački elementi zajednice koji su poticali predaju oružja. Nijemci su isprva dopustili časnicima poražene Jugoslavenske vojske da se vrate svojim kućama, sve dok su se redovito javljali lokalnom garnizonu. To je trebalo osigurati da policajci mogu biti lako locirani i internirani.

Granica razgraničenja između područja njemačke i talijanske odgovornosti kroz prijašnju kraljevinu Jugoslaviju utvrđena je na sastanku njemačkog i talijanskog ministra vanjskih poslova u Beču 21. i 22. travnja 1941. Dva dana kasnije Adolf Hitler postavio je početnu granicu (poznatu kao Bečka linija ) kroz Sandžak duž linije Priboj-Novi Pazar, s tim da su oba grada pala na njemačkoj strani linije. Nijemci nisu brzo predali dijelove regije Talijanima, održavajući svoje jedinice po cijelom Sandžaku i u početku dopuštajući Talijanima samo garnizon u Bijelom Polju. Nisu bili sigurni u sposobnost Talijana da osiguraju regiju. Iako su uspjeli uspostaviti suradnju s lokalnim muslimanskim vlastima u Novom Pazaru i Tutinu, u drugim gradovima regije stvari nisu bile tako jednostavne. Ključni njemački interesi za Sandžak uključivali su eksploataciju minerala i važan put prema Grčkoj kroz dolinu Ibra.

Hrvatski nacionalni ideolozi smatrali su Sandžak sastavnim dijelom Nezavisne Države Hrvatske, i željeli su zauzeti gradove u Crnoj Gori i Sandžaku, uspostavljajući tako zajedničku granicu s Bugarskom.

29. travnja vod hrvatski jedinica stigao je u Prijepolje, gdje su ih dočekali lokalni muslimani. Zapovjednik voda održao je kratki govor i obratio se sastanku u školi izjavivši da je Sandžak pripojen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Lokalni dužnosnicima su položili zakletvu svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Dio voda bio je smješten na željezničkoj stanici na Uvcu kod Sjenice, a dio je poslan u Priboj.

Dodatne poticaje hrvatskim težnjama dali su muslimani Sandžaka koji su 30. travnja 1941. poslali pismo Poglavniku Nezavisne Države Hrvatske dr. Anti Paveliću. U pismu upućenom iz Sarajeva navodi se da je Sandžak bio i ekonomski i povijesno dio Bosne i Hercegovine i zatražio da se Sandžak uključi u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Također je zatražilo da Poglavnik dr. Ante Pavelić pošalje odred ustaške milicije u svaku četvrt Sandžaka, navodeći da je takva akcija imala punu potporu Nijemaca. Pismo je potpisano "u ime okruga Sandžaka". Od 38 potpisnika su bila 10 iz Pljevlja i Prijepolje, 6 iz Sjenice, 5 iz Priboja, 5 iz Bijelog Polja i 2 iz Novog Varoša.

U razdoblju neposredno nakon invazije među muslimanima Sandžaka bilo je nekoliko suprotstavljenih struja. Neki su se željeli pridružiti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, drugi su se htjeli pridružiti talijanskom protektoratu Albanije, skupina se htjela udružiti s pronjemačkim Hadžiahmetovićem u Novom Pazaru, a treći su htjeli surađivati ​??sa separatističkim crnogorskim "Zelenima".

Ova razlika u stavovima odrazila se na sastanku u Bijelom Polju, koji je favorizirao pridruživanje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, iako se manjina podržala da se pridruži Hadžiahmetoviću. U istočnom dijelu Sandžaka također je bio značajan broj Albanaca koji su agitirali za proširenje susjedne Albanije na neka područja Sandžaka.

Dana 3. svibnja 1941., jedan bataljon žandarmerije Nezavisne Države Hrvatske iz Sarajeva se je počeo raspoređivati u Sandžaku. Nosili su muslimanski fes umjesto uobičajenih pokrivala za glavu. Tijekom sljedeća dva dana bataljun se uspostavio u Priboju, Prijepolju, Pljevljima i Novoj Varoši, sa četama sa sjedištem u Uvcu, Priboju, Prijepolju i Novoj Varoši. Žandari Nezavisne Države Hrvatske razoružali su sve srpske žandare i doveli nekoliko ključnih ljudi iz Bosne, koji su imenovani za sreske načelnike i kao vođe Ustaške mladeži. 5. svibnja četa je stigla u Pljevlja i tražila da im Nijemci odmah predaju grad. Nijemci su to odbili dok su se pripremali za predaju Talijanima koji su trebali preuzeti grad tri dana kasnije. U Novoj Varoši žandari Nezavisne Države Hrvatske imali su ugodan prijem, a ustaški okružni povjerenik bio je čovjek doveden iz Višegrada u istočnoj Bosni. Talijani su 10. svibnja naredili žandarima Nezavisne Države Hrvatske da odu iz Pljevalja i razgradili ustašku upravu u gradu, jer su bili zabrinuti zbog napora Nezavisne Države Hrvatske da pripoji Sandžak. U to su vrijeme u Priboju, Prijepolju i Novoj Varoši postojali kombinirani njemački garnizoni i Nezavisne Države Hrvatske, a Bijelo Polje i Pljevlja bili su pod strogo talijanskom kontrolom. Nijemci su kontrolirali Sjenicu, Tutin i Novi Pazar.

Prije povlačenja svojih jedinica iz Sandžaka kako bi se pripremili za invaziju na Sovjetski Savez, Nijemci su željeli brzo uspostaviti domaći nadzor nad tim područjem. Vlada Nezavisne Države Hrvatske doživjela je ovaj razvoj događaja kao korist njihovoj težnji da pripoji Sandžak. Dana 10. svibnja velika skupina muslimana iz Nove Varoši pisala je ustaškom povjereniku za Bosnu Hakiji Hadžiću tražeći da uspostavi upravu u tom gradu, navodeći da je grad, iako su Muslimani činili 70 posto općinskog stanovništva, opkoljen srpskim selima, od čijeg su se stanovništva bojali jer su podržavali krvoločne četnike.

Sredinom svibnja modificiran je sandžački dio Bečke linije, s granicom koja je slijedila liniju Priboj-Nova Varoš-Sjenica-Novi Pazar, a sve je padalo na sjevernu (njemačku) stranu linije. Dana 15. svibnja delegacija muslimana iz Sandžaka stigla je u Zagreb i predala Poglavniku dr. Anti Paveliću molbu tražeći da Nezavisna Država Hrvatska pripoji cijeli Sandžak. Sebe su nazivali "hrvatskim muslimanima" i izjavili da nastoje izbjeći podjelu Sandžaka između različitih sila. Daljnje promjene na Bečkoj liniji nastale su 21. svibnja, kada su Talijani preuzeli zajednice Rudo (u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj), Priboj, Nova Varoš, Sjenica i Duga Poljana ali je Novi Pazar ostao u njemačkim rukama.

20. svibnja njemačke motorizirane jedinice povučene su iz Prijepolja, Nove Varoši i Priboja, a zamijenile su ih dvije pješačke čete. Bijelo Polje garnizirala je četa talijanskog pješaštva.

Kad su stigli u grad, Talijane je dočekala skupina srpskih i muslimanskih "Zelenih". Nespretnim izjavama o prijateljstvu Talijana i Crnogoraca, bez spominjanja muslimana, Talijani su uvrijedili te muslimane, koji su svoju podršku preusmjerili na savez s Nezavisnom Državom Hrvatskom.

Unatoč formiranju njemačko-talijanske komisije u studenom 1941. za preispitivanje linije kroz Sandžak, nije došlo do daljnjih promjena sve do talijanske predaje početkom rujna 1943. S obzirom na njihove interese, niti vlada Nezavisne Države Hrvatske niti sandžački muslimani nisu bili zadovoljni tim uređenjem.

Dana 13. lipnja, u odsustvu njemačkog garnizona u Sjenici, hrvatski muslimani su srušili proalbansku administraciju i poslali Slavku Kvaterniku (ministru oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske) molbu da odmah pošalje jedinice Nezavisne Države Hrvatske u garnizon grada. Također su poslali izaslanstvo u Prijepolje, tražeći od zapovjednika garnizona Nezavisne Države Hrvatske da pošalje jedinice. Vodio je vod vojnika i tim žandara koji su se utvrdili u gradu, sastajući se s malim njemačkim garnizonom. U srpnju je Duga Poljana premještena u županiju Deževa, a zatim je kontrolirana iz Novog Pazara, a ne iz Sjenice.

Pro-NDH i proalbanske frakcije unutar muslimanskog stanovništva Sandžaka počele su organizirati oružane skupine.

Čim je jugoslavenski otpor završio, sandžački su muslimani ojačali svoje kolektivne sigurnosne aranžmane okupljanjem dobrovoljaca naoružanih napuštenim oružjem Kraljevske jugoslavenske vojske. U razdoblju između 29. travnja i 8. svibnja 1941. ustaške snage izvršile su zapovijed za zauzimanje Sandžaka. Između travnja ili lipnja  i kolovoza 1941. osnovali su muslimansku ustašku miliciju u Sandžaku, s uporištima u Brodarevu, Komaranu, Hisardžiku i dijelovima Novog Pazara, Štavičkog i Sjenice.

Dana 15. svibnja 1941. grupa muslimana iz Pljevalja, Bijelog Polja i Prijepolja pisala je Poglavniku dr. Anti Paveliću i izrazila odanost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u ime svih muslimana Sandžaka.

Na taj su način, osim njemačkih i talijanskih snaga, na teritoriju Sandžaka osnovane su i hrvatske snage. Nijemci su grad Novi Pazar stavili pod kontrolu albanskog nacionalista, pristaše Balli Kombëtara, Aćifa Hadžiahmetovića.

Na teritoriji Sandžaka bilo je nekoliko odreda muslimanske milicije. Svi su se oni borili protiv jugoslavenskih partizana u cijelom razdoblju postojanja ove milicije. Muslimanska milicija imala je stalne snage od oko 2000 muškaraca koji su primali plaću i povremeno mobilizirale snage koje nisu primale plaće. Na razini općine postojale su i pomoćne jedinice organizirane u sedam odreda.

Kada su Ustaše bile prisiljene napustiti Sandžak, muslimani koji su im bili saveznici i njihova muslimanska milicija pridružili su se talijanskim snagama. U istočnim dijelovima Sandžaka muslimanska milicija surađivala je s njemačkim i albanskim snagama.

U jesen 1941. Talijani su Osmana Rastodera imenovali zapovjednikom odreda muslimanske milicije u gornjem Bihoru sa sjedištem u Petnjici.  Odredom milicije u Gostunu zapovijedao je Selim Juković.  Krajem rujna 1941. milicija iz Tutina sudjelovala je u napadu na Ibarski Kolašin, pretežno naseljen Srbima u kojim su djelocali četnici.  U Sjenici je bogati muslimanski trgovac, Hasan Zvizdić, postao gradski guverner koji je naoružao lokalne muslimane i organizirao ih u miliciju. Sredinom studenoga 1941. četnička jedinica od 40 ljudi otišla je na Kosaticu pokušavajući razoružati muslimansku miliciju kojom je zapovijedao Sulejman Pačariz. Milicajci su odbili predati oružje i u kasnijoj borbi dvojica su ubijena, dok je jedan četnik ranjen. Da bi se osvetila za smrt svoje dvojice boraca, muslimanska milicija pod zapovjedništvom Pačariz napala je dio naselja Kosatica naseljen Srbima i ubila sedam četnika.

Zapovjednici muslimanske milicije (uključujući Osman Rastoder, Sulejman Pačariz, Ćazim Sijarić i Husein Rovčanin) sudjelovali su na konferenciji u selu Godijeva, i dogovorili napad na srpska sela iz kojih su djelovali četnici u blizini Sjenice i drugih dijelova Sandžaka. Dana 31. ožujka 1942., četnički vođa Pavle Đurišić sastao se s Rastoderom i ponudio mu mirovni sporazum između muslimana i četnika. Rastoder je odbio predloženi sporazum.

Početkom veljače 1942. odredi muslimanske milicije iz Sjenice, Prijepolja, Brodareva i Komarana, zajedno s četnicima pod zapovjedništvom Pavla Đurišića i talijanskim snagama planirali su napad na partizane koji su se povlačili kroz Sandžak nakon poraza u Užicu. Kad je Pačariz shvatio da su partizani uspjeli pobijediti četnike, nije se usudio napasti partizane, već je odlučio premjestiti svoje snage u Sjenicu kako bi pomogao Zvizdiću u slučaju da partizani odluče ponovno napasti grad.

Kad su talijanske snage ponovno zauzele Čajniče (današnja Bosna i Hercegovina) u travnju 1942. godine, osnovale su odred muslimanske milicije od oko 1500 ljudi i dio njih opskrbili oružjem. Muslimanskom milicijom u Jabuci (kod Foče) zapovijedao je Husin-beg Cengić.  Muslimansku miliciju u Bijelom Polju osnovali su Ćazim Sijarić, Vehbo Bučan i Galjan Lukač. U travnju 1942. godine Talijani su osnovali bataljon muslimanske milicije u Metaljki, blizu Čajniča, sastavljen od oko 500 muslimana iz sela u blizini Pljevalja i Čajniča. Nešto kasnije osnovano je zapovjedno mjesto muslimanske milicije u Bukovici, blizu Pljevalja. Njime je zapovijedao Latif Moćević čije su jedinice napadale hrabro četnike od kraja svibnja 1942.  U Goraždu i Foči, četnici su krajem 1941. i 1942. ubili oko 5.000 muslimanskih muškaraca, žena i djece.

Prijepoljska konferencija organizirana je 7. i 8. rujna, a prisustvovali su joj politički i vjerski predstavnici pravoslavnog i muslimanskog stanovništva Sandžaka, uključujući predstavnike njihovih oružanih snaga. Svi su se složili oko rezolucije da se svi sporovi riješe mirnim putem, da se svim izbjeglicama omogući povratak svojim kućama i da im se pruži pomoć u hrani i ostalim potrepštinama. Ovaj sporazum nije poštovan. Četnici su i dalje napadali hrvatske Muslimane Sandžaka. U prosincu 1942. oko 3.000 muslimana napalo je selo Buđevo i nekoliko okolnih sela u blizini Sjenice, spalilo kuće četnika i ubili četnike. Crnogorski četnici kojima je zapovijedao Pavle Đurišić provodili su napade osvete nad muslimanima u Sandžaku, od kojih su mnogi bili nedužni seljani, s izvornim motivom da se obračunaju s muslimanskim milicijama. Jedinica kojom je zapovijedao Ćazim Sijarić istaknula se tijekom napada četnika predvođenih Pavlom Đurišićem koji su spalili mnoga muslimanska sela u blizini Bijelog Polja.  Đurišić je 10. siječnja 1943. izvijestio da su četnici pod njegovim zapovjedništvom spalili 33 muslimanska sela u Bijelom Polju, ubili 400 pripadnika muslimanske milicije, a ubili su i oko 1.000 muslimanskih žena i djece. Četnici su imali 14 ubijenih i 26 ranjenih ljudi. Nakon naknadnog napada četnika iz Sandžaka i Bosne na Bukovicu (selo u blizini Pljevalja), borili su se protiv muslimanske milicije i, prema izvještaju Pavla Đurišića, ubili oko 1.200 boraca i 8.000 civila. U razdoblju od veljače do lipnja 1943. muslimanska milicija i albanske snage spalile su gotovo sva četnička sela u Tutinu, Sjenici, Prijepolju i Novom Pazaru i ubile puno četnika. Prema povjesničaru, profesoru Jozi Tomasevichu, sve okolnosti tih "akcija čišćenja" koje su četnici izvršili nad muslimanima u Sandžaku bile su djelomična provedba direktive koju je Đurišiću izdao Mihailović u prosincu 1941., a koja je naredila čišćenje muslimanskog stanovništva iz Sandžaka. U srpnju 1943. godine Draža Mihajlović predložio je vođama muslimanske milicije da pristanu na suradnju s četnicima u borbi protiv komunista. U kolovozu 1943. četnički predstavnik i muslimanski vođe Deževa sastali su se u selu Pilareta i dogovorili prekid svih neprijateljstava između naoružanih muslimanskih snaga i četnika i suradnju u borbi protiv partizana. Svim četničkim jedinicama u Sandžaku naređeno je da se ne sukobljavaju s muslimanima.

Mnogi zapovjednici muslimanske milicije okupili su svoj narod i javno izrazili mišljenje da su četnici bolji od partizana koje su smatrali pljačkašima. Politički vođe sandžačkih muslimana (Aćif Hadžiahmetović) i Albanaca (Xhafer Deva) složili su se da bi Sandžak trebao biti pripojen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ili podijeljen između Hrvatske i Albanije.

Nakon kapitulacije Italije početkom rujna 1943., četnici su napali i zarobili mnoge talijanske garnizone u Sandžaku. 11. i 12. rujna 1943. četnici su pokušali zauzeti Prijepolje, ali njemačke snage podržane muslimanskom milicijom prisilile su ih na povlačenje s velikim žrtvama.

Za vrijeme njemačke uprave Sandžaka, nakon kapitulacije Italije, svaki odred muslimanske milicije bio je dužan osigurati određeni broj ljudi za njemačke vojne jedinice. Zapovjednici muslimanske milicije odabrali su najsposobnije mlade vojnike i poslali ih u Novi Pazar na obuku u SS jedinice. Neki od njih poslani su na Istočni front. Kada su njemačke snage od Talijana preuzele kontrolu nad Pljevljima, naoružale su oko 400 pripadnika muslimanske milicije. U Sjenici je milicija pod ubila 50 četnika. Hasan Zvizdić opremio ih je novim, njemačkim odorama, omogućavajući im da nose fes.

Nakon imenovanja na mjesto Höhere SS und Polizeiführer Sandschak (viši SS i policijski vođa Sandžak) u rujnu 1943., Karl von Krempler postao je poznat kao "sandžački princ" nakon njegova relativno uspješnog formiranja "SS Polizei-Selbstschutz-Regiment Sandschak" (poznate i pod imenom "SS-policijska pukovnija za samozaštitu Sandžak" ili "Legja von Krempler"). U listopadu je otišao u Sandžak i preuzeo lokalnu dobrovoljačku miliciju od oko 5.000 antikomunista, antisrpskih muslimana sa sjedištem u Sjenici. Nakon toga se ova formacija nazivala "Kampfgruppe Krempler" ili "Muselmanengruppe von Krempler". Ova je vojna jedinica stvorena spajanjem tri bataljuna albanskih jedinica i jedinicama muslimanske milicije.

Kako je viši časnik Waffen SS-a Karl von Krempler imenovao lokalnog muslimana po imenu Hafiz Sulejman Pačariz za formalnog zapovjednika jedinice, ali kao ključnog vojnog trenera i kontakt osobu s njemačkim oružjem i municijom, i dalje je imao efektivnu kontrolu. U Bijelom Polju muslimanska milicija imala je dva odreda. Jednim je zapovijedao Ćazim Sijarić, a drugim Galjan Lukač. Oboje su bili podređeni Krempleru. U studenom 1943. Nijemci su naredili muslimanima i četnicima u Sandžaku da prekinu neprijateljstva i surađuju ujedinjeni pod njemačkim zapovjedništvom. Dana 15. studenog naredio je Sijariću da uspostavi komunikaciju s lokalnim četničkim odredima i da zajedno s njima i odredom muslimanske milicije kojim je zapovijedao Galijan napadne komunističke snage u Bijelom Polju. Sijarić je slijedio njemačke naredbe. Krajem prosinca 1943. Rovčanin je zapovijedao muslimanskom milicijom u Sandžaku. Dana 3. veljače 1944. jedinice muslimanske milicije pod zapovjedništvom Mula Jakupa i Biko Drešević, Sinan Salković i Faik Bahtijarević napale su sela oko Kolašina. Podržale su ih snage Balli Kombëtara iz Drenice. Početkom travnja 1944. muslimanska milicija sudjelovala je u bitci protiv partizana kod Ivanjice, zajedno s njemačkim, četničkim i Nedićevim snagama.

U rujnu 1944. Tito je proglasio opću amnestiju, a gotovo svi stariji pripadnici milicije su dezertirali. 22. rujna 1944. muslimanska milicija predala je Pljevlja partizanima bez otpora. Nakon što su ih partizani porazili tijekom napada na Sjenicu 14. listopada, Pačariz i njegova pukovnija napustili su Sandžak i u studenom 1944. otišli u Sarajevo gdje je "SS Polizei Selbstschutz pukovnija Sandschak" stavljena pod zapovjedništvo ustaškog generala Maksa Luburića.

ZAPOVJEDNICI :

1. Hasan Zvizdić :

Hasan Zvizdić (1892–1980) bio je zapovjednik odreda muslimanske milicije iz Sjenice tijekom Drugog svjetskog rata. Bio je glavni veletrgovac stokom u regiji koja je ovisila o stočarstvu, pa je njegov utjecaj u Sandžaku bio jak.

U prosincu 1941. Zvizdić je odbio dopustiti da partizani zauzmu Sjenicu, jer se bojao da će četnici, njemačke i talijanske snage napasti partizane u Sjenici i ubiti i mnogo njenog stanovništva. Objasnio je partizanima da je pod svojim zapovjedništvom imao oko 5.000 pripadnika muslimanske milicije i da će ih upotrijebiti protiv partizana ili četnika ako pokušaju zauzeti Sjenicu.

Snage muslimanske milicije iz Prijepolja, kojima je zapovijedao Pačariz, i Sjenice, kojima je zapovijedao Zvizdić, 22. prosinca 1941. uspješno su odbile napad partizana koji su pokušali zauzeti Sjenicu. Podržala ih je jedna satnija iz Tutina, kojom je zapovijedao Džemail Koničanin, koji im se pridružio na poziv Zvizdića.

Zvizdić je bio vrlo utjecajan ne samo u Sjenici i Tutinu, već i u široj regiji. Smatrao je da je korisno posjetiti četničko sjedište i pregovarati s Dražom Mihajlovićem. 27. lipnja Zvizdić i drugi muslimanski i albanski čelnici (uključujući Aćifa Hadžiahmetovića, Xhafera Devu, Ferhat bega Dragu i Ahmeta Dacu) pregovarali su s predstavnicima četništva Draže Mihajlovića. Pregovori su završeni dogovorom o suradnji u zajedničkoj borbi protiv komunista. 1943. Zvizvić je organizirao osvetu Srbima koji su ubili članove njegove obitelji, uz podršku muslimana iz Kladnice.

Karl von Krempler planirao je uspostaviti Sandžak kao zasebnu političku cjelinu i Zvizdiću ponudio mjesto njegova guvernera. Zvizdić je odbio Kremplerovu ponudu. Kada su Nijemci preuzeli kontrolu nad Crnom Gorom nakon kapitulacije Italije krajem 1943., osnovali su Vladu s Hasanom Zvizdićem kao ministrom bez portfelja.

Nakon rata emigrirao je iz zloglasne Jugoslavije kako bi izbjegao da ga partizani zarobe i pogube. Preminuo je 1980. u Adapazarı u Turskoj. 2012. godine otkrivena je spomen ploča ispred kuće u kojoj je živio Zvizdić.

2. Husein Rovčanin :

Husein Rovčanin (1907. - 26. travnja 1944.) bio je zapovjednik odreda sandžačke muslimanske milicije iz Komarana (Brodarevo u Sandžaku) tijekom Drugog svjetskog rata.

Zajedno s drugim zapovjednicima muslimanske milicije (uključujući Sulejmana Pačariza i Osmana Rastodera) sudjelovao je na konferenciji u selu Godijevo i pristao napasti četnička sela u blizini Sjenice i drugih dijelova Sandžaka.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., komunisti su pokušali pregovarati o predaji Rovčanina i njegovih jedinica. Budući da je Rovčanin inzistirao da Komaran i Brodarevo trebaju ostati pod kontrolom njegovog odreda muslimanske milicije, pregovori su propali. Krajem listopada 1943. partizani su zarobili Komaran i Rovčanin, a njegova milicija morala se povući prema Sjenici. Nijemci su ga unaprijedili u čin kapetana. Dana 7. studenoga 1943. Rovčanin je vodio svoje snage od 300 - 400 milicionera od Sjenice prema Bijelom Polju. Partizani su ih 8. studenoga pobijedili.

Rovčanin je ubijen u bitci protiv partizana 26. travnja 1944. u selu Biokovac. Njegovi milicajci nosili su njemačke uniforme.

3. Ćazim Sijarić :

Ćazim Sijarić bio je zapovjednik odreda milicije iz Bijelog Polja (u Sandžaku) tijekom Drugog svjetskog rata. Miliciju u Bijelom Polju osnovali su Ćazim Sijarić, Vehbo Bučan i Galjan Lukač.  Zamjenik Sijarića bio je Smajo Trubljanin.

S drugim zapovjednicima bošnjačke milicije (uključujući Osmana Rastodera, Sulejmana Pačariz i Huseina Rovčanina) Sijarić je sudjelovao na konferenciji u selu Godijeva,  i pristao napasti četnička sela u blizini Sjenice i drugih dijelova Sandžaka. Početkom siječnja 1943. postrojba pod zapovjedništvom Sijarića istaknula se tijekom napada četnika predvođenih Pavlom Đurišićem.

U svibnju 1943. postrojba pod zapovjedništvom Sijarića napala je položaje koje su držali četnici pod zapovjedništvom vojvode Rade Korde.

U studenom 1943. njemački Hauptsturmführer Rumper naredio je hrvatskim Muslimanima i četnicima u Sandžaku da prekinu neprijateljstva i surađuju ujedinjeni pod njemačkim zapovjedništvom. Dana 15. studenog naredio je Sijariću da uspostavi komunikaciju s lokalnim četničkim odredima i da zajedno s njima i muslimankom milicijom kojom je zapovijedao Galijan napadne komunističke snage u Bijelom Polju. Sijarić je 17. studenoga odgovorio Rumperu obavještavajući ga da namjerava slijediti njegove naredbe.

4. Hafiz Sulejman Pačariz :

Isto tako je poznat jer je sa još tri borca prije početka rata došao u centar grada gdje su bili okupljeni četnici (njih oko 200) i zaprijetio istima da se raziđu iz centra što su ovi i uradili.

Poznat je po tome da su njegovi borci u najvecoj bitci za Prijepolje presudili bitku tako što su metnuli mitraljez na minaret od džamije i tako poskidali četnike kojih je bilo puno više.

Po završetku Drugog svjetskog rata i jedinica hodže Pačariza sa oko tisuću boraca kreće prema Zapadu i u travnju 1945. godine stiže u Zagreb.

Tu Sulejman-hodža stupa u kontakt s dr. Sulejmanom Mašovićem koji ga savjetuje da sa jedinicom krene prema Zapadu i preda se engleskim ili američkim jedinicama.

Zbog nekih incidenata Sulejman Pačariz se vraća s pola puta ponovo u Zagreb gdje mu dr. Mašović savjetuje da sačeka nekoliko dana pokušavajući ga skloniti od prepoznavanja jer su partizanske jedinice bile na prilazima Zagreba. Šalje ga u Kozarac u Bosnu i Hercegovinu gdje je svojom vezom uspio Silejman-hodži ishoditi novi identitet i dokumenta na ime Selim Ibrahimović.

Partizanski oficir OZN-e Mujo Redžić izdao mu je dokumenta i postavio ga za imama u Kozarcu. Kratko vrijeme je službovao kao imam dok jedne večeri domaćin kuće, neki Ibrahimaga, nije primijetio je da je kuća okružena vojskom. Malo zatim čuo se poziv da iz kuće izađe Sulejman Pačariz. Domaćin kuće izašao je iz kuće rekavši da tu nema nikakvog Pačariza, već je s njim u kući hodža Selim ef. Ibrahimović. U to se umiješao hodža Pačariz rekavši domaćinu: “Halali! Ja sam hodža Sulejman Pačariz, oni mene traže.”

Rekao je vojnicima da je pred njima veliki zarobljenik i da ne smiju ništa poduzimati bez njegova odobrenja.

Okrenuo se prema Sulejman-hodži i rekao mu: “Ako obećaš da ćeš biti poslušan nećemo te vezati”.

Obećao je da neće bježati. Odveden je u pravcu Kozarca. Negdje u samu zoru iste večeri netko je pokucao na vrata. Domaćin Ibrahimaga je otvorio vrata i zaprepastio se kada je vidio Sulejman-hodžu. Odmah ga je pitao da li je oslobođen ili je pobjegao. Rekao je da je pobjegao. Zamolio je domaćina da mu nađe toplu odjeću i nekoliko pari vunenih čarapa. Odlučio je odspavati dva-tri sata i zamolio da ga probudi prije nego svane dan. Na polasku iz kuće rekao je Ibrahimagi da kada dođe potjera neka im kaže istinu, da je bio tu, i da je otišao prema Kozarcu, jer ako bude lagao ubit će ga. Tako je i bilo. U bijegu Sulejman-hodža je svratio u džamiju da klanja i da se napije vode. Pred džamijom ga je primijetila neka muslimanka i odmah obavijestila partizane. Vidjevši da je otkriven, Sulejman-hodža bježi kroz naselje. Iz jedne kuće izlazi čovjek s puškom pred njega. Oklijeva da ga ubije.

Sulejman hodža mu se obraća riječima: “Ako si katolik, kunem te Isusom ubij me, opraštam ti moju krv, a ako si pravoslavac kunem te tvojom slavom ubij me, oslobađam te grijeha moje krvi, a ako si musliman kunem te Allahom ubij me, ne daj da me zarobe partizani, halalim ti moju krv”.

Nepoznati je podigao pušku i jednim hicem ga riješio života.

Oficir UDB-e koji mu je izdao nove osobne dokumente objesio se slijedećeg dana u strahu od osvete.

Petnaestak godina nakon smrti u jednoj sarajevskoj bolnici Sulejmanov sin se liječio. Jednoga dana došao je jedan bolničar i pitao ga je li mu u rodu bio neki Sulejman-hodža Pačariz. Rekao mu je da mu je to otac. Tada mu je nepoznati rekao da je on ubio njegova oca u Kozarcu jer ga je ovaj molio i halalio mu proljivenu krv. Rekao je da je zbog toga imao velikih neprilika i zbog toga nije uspio postati liječnikom.

Tako je prema ispovijedi rahmetli Sulejmanovog sina Zaima okončao ovaj veliki borac svoj ovozemaljski život. Legenda o njemu još je uvijek živa, a naročito među Sandžaklijama, jer su njegove zasluge u zaštiti hrvatski Muslimana u Drugom Svjetskom Ratu, goleme i neporecive.

OBRANA SANDŽAKA OD ČETNIKA :

1. Novi Pazar - Aćif Hadžiahmetović - Uspio da spasi grad od tri velika napada četnika. Sva tri puta porazio neprijatelje. Zadnji pokušaj četnika su čak prevarili Nijemce da su u Novom Pazaru kontrolu nad gradom preuzeli Komunisti kako bi im ovi pomogli u napadu što se i dogodilo. Ipak, Sandžaklije pobijedjuju. Poslije prvog napada na grad organirao je kontra-napad na grad Rašku (sjeverno od Novog Pazara) i stigao skroz do u grad gdje je dobio naređenje od Njemaca da se mora vratit. Strijeljan je od strane komunista 1945. godine na Hadžetu (Novi Pazar) gdje je strijeljana večina sandžačkih gazija.

2. Tutin - Džemail Koničanin - Njegova milicija bila je jedna od najjačih u Sandžaku iz dva razloga. Prvi, stanovnistvo Tutina je 99% muslimansko, a drugi razlog je sto je bio mlad, pametan i lukav borac te je odmah efikasno zavladao svim dijelovima koje je branio. Pošto nije imao puno problema u samom Tutinu, sa svojim borcima je išao u odbranu drugih sandžačkih mjesta. Najviše se pokazao u odbrani Novog Pazara na poziv Aćifa Hadžiahmetovića. Osim Novog Pazara, svojom borbom je zauvijek zadužio i Sjenicu, Prijepolje, Bijelo Polje i Berane. Gine 1944. godine u borbama protiv Partizana koji tom pobjedom zauzimaju njegov kraj.

3. Sjenica - Hasan Zvizdić - Pošto mu se fobitelj seli iz Hercegovine, koju non-stop napadaju Crnogorci, on dolazi sa obitelji u Sjenicu. Pošto Sandžak pada u ruke Srbije i Crne Gore 1912., na kraju Prvog svjetskog rata 1918. godine četnika mu ubijaju čitavu obitelj, na njega pucaju ali on iskaće kroz prozor i spašava glavu. U Drugom svjetskom ratu prvi staje na odbranu ovog, po svemu sudeći najgoreg za odbranu mjesta u Sandžaku. Najpoznatije je njegovo djelo kojim je zaplašio četnika 1941. godine iako u tom trenutku nije imao ni jaku vojsku, a ni oružija. Kada su četnici došli na "pregovore" vidjeli su topove, tenkove i veliku vojsku, i odmah su se pokajali i odlučili da prvo napadnu Novi Pazar. Ustvari ti tenkovi i topovi bili su sulendari od sporeta i furuna postavljeni na kolima za konje i pokrivenim ceradom. Vojska je također bila "velika" jer su poslije prolaska pored četnika utrčavali i mijenjali odjeću i prolazili drugi put kao druga vojska. Komunisti ga po padu Sjenice proganjaju i bježi u Tursku gdje umire 1980. godine.

4. Prijepolje - Sulejman Pačariz - Hodža koji je pod svojom kontrolom držao grad kroz čitav rat, iako hrvatski Muslimani u tom dijelu nisu bili velika većina. Prijepolje je nekoliko puta napadato od strane četnika i svaki put Hodža je pobijedio. Poznat je po tome da je poznatog i glavnog crnogorskog četnika Pavla Djurišića na pregovorima ošamarao jedan od njegovih boraca na mostu u Bijelom Polju, pošto je ovaj prije toga popalio 33 hrvatsko-muslimanska sela. Isto tako je poznat jer je sa još tri borca prije početka rata došao u centar grada gdje su bili okupljeni četnici (njih oko 200) i zaprijetio istima da se raziđu iz centra što su ovi i uradili. Poznat je po tome da su njegovi borci u najvecoj bitci za Prijepolje presudili bitku tako što su metnuli mitraljez na minaret od džamije i tako poskidali četnike kojih je bilo puno više. Poslije rata sakrio se u Kozarcu gdje ga nalaze Partizani i ubijaju 1945. godine.

5. Nova Varoš - nije imala Muslimansku miliciju i zato 75% hrvatskog muslimanskog stanovništva pada ispod 10%.

6. Priboj - Čamil Hasanagić - Zato što je branio Priboj morao je da prodje kroz dosta stvari što ostale vodje nisu morale. Posto je Priboj na granici sa NDH, četnicima je postao dosta važan. On ga nije predao. Morao je dosta puta da pregovara sa četnicima ali ga nije predao. Branio je većinom svoj kraj. Poslije pada u ruke partizana, kreće sa ostalima preko NDH u bjegstvo i stiže u Austriju. Tamo ih zarobljavaju Britanci i izručuju nazad partizanima u novosonovanu Jugoslaviju. Najžalosnije je da ga je prepoznao nekadašnji četnika, koje su na veliko pomilovavali, protiv koga je ratovao. Čamila ubijaju komunisti na kraju rata 1945. godine.

7. Pljevlja - Hamdija Krijestorac - Borio se isključjivo protiv četnika. Ni jednom nije napadao partizane. Nažalost, Pljevlja strada na pravoslavni Bozić 1943. Tim napadom je upravljao sam Pavle Djurišić. Taj napad je osakatio ovaj kraj za sva vremena. Pošto je Italija kapitulirala 1943. godine on i njegovi borci se prikljucuju partizanima uz obečanje da će isti spriječiti pokolj hrvatski Muslimana. U partizanima ostaje do kraja rata. Nakon rata hapše sve njegove borce pa i njega. Osuđuju ga na 20 godina zatvora. Poslije 8 godina, ipak ga nalaze nevinim i puštaju ga iz zatvora. Umire 1990. godine.

8. Bijelo Polje - Čazim Sijarić - Bio je sigurno najaktivniji vodja Muslimanske milicije. Razlog toga su veliki napadi na njegovu teritoriju od strane i crnogorskih četnika i crnogorskih partizana koji su htjeli da se preko ove teritorije pripoje svojim jedinicama u Srbiji. Sarađivao je najvise sa vođama iz Prijepolja, Sjenice, Tutina i Berana. Na pravoslavni Božić 1943. godine Pavle Djurišić predvodi četnike koji pale čak 33 hrvatsko-muslimanskim sela na njegovoj teritoriji. Bio je to sigurno najveći napad na Sandžak za vrijeme rata. Poslije toga, u pomoć pristižu borci iz Prijepolja, Sjenice, Berana i Tutina i za par mjeseci Čazim ponovo uspostavlja svoju vlast nad ovim teritorijom. U tom kontra-napadu poznata je bila i bitka gdje je skroz porazio poznatog četnika Rada Kordu. Njegove jedinice poslije ovog poraza više nisu postojale. Čazim je u toj bitci izgubio dosta boraca ali je jednom za sva vremena zgazio četnicki pokret tog kraja. Pri kraju rata partizani pobjedjuju na skoro svim frontovima, i Čazim kao i dosta ostalih vođa im se pridružuje uz obečanje da će ovi stititi hrvatske Muslimane. U partizanima učestvuje kao obićni vojnik. Na kraju rata 1945., Čazima ubijaju ti isti kojima se pridružio.

9. Berane - Osman Hrastoder - Talijani ga natjeravaju u sarađivanje sa četnicima. On pregovara i prijeti četnicima da ne napadaju njegovu teritoriju i da neće imati problema. Tako i biva... par nedelja. Četnici hvataju Osmanovog sina i na jednoj svojoj pijanci ga kolju. Osman istog dana napada isto selo i ubija nekoliko četnika. Nije još stigao nazad u svoje selo, a četnici su već napali isto. Četnici napadaju i dolaze skroz do njegove kuće. Osman pruža jak otpor i na kraju bježi kroz prozor. Nakon toga se vode jake bitke za ovaj prostor koji je bio odmah na meti poslije ona 33 zapaljena sela. Sarađuje sa vodjama iz Rozaja i Bijelog Polja i odbija napad. Nije htio da se priključi partizanima i sa svojim borcima se krije. 1946. godine partizani su saznali da se nalazi u jednoj pečini sa svojim borcima i natjeravaju njihove obitelji da nose slamu i sijeno pored ulaza jer ovi neće pucati, i slamu onda pale. Zbog gušenja koje je izbilo, Osman nekako uspjeva pobjeći iz pečine. Drugi nisu imali takve sreće. Odmah nakon toga ga opet pronalaze i ubijaju u pokušaju da pobjegne.

10. Rozaje - Jakup Kardović - Hodža koji je uživao veliko poštovanje svih hrvatski Muslimana u Sandžaku. Posto je Rožaje, kao i Tutin, bilo većinski hrvatsko-muslimansko, nije imao problema iz unutrašnjosti već je večinom branio druge dijelove Sandžaka. Učestvovao je u dvije važne bitke. Prva, u odbrani Novog Pazara. Na poziv vođe iz Pazara, odmah je stigao. Njegovi borci su bili među prvim na linijama i uništili su važna četnicka područija. Druga bitka bila je posto su četnici bili krenuli ka Rožajama. Dobija pismo od Osmana, vođe iz Berana, da se prema njim uputila velika četnicka vojska. Bilo je to za vrijeme Ramazana. On svojim ljudima govori da se odma hvataju pušaka. Neki ga pitaju zar mogu jer je Ramazan i zbog toga što poste. Tu Jakup izgovara poznate riječi da, iako je hodža, on će prvi popiti vodu i krenuti u boj jer u pitanju je odbrana doma i naroda, a propušteni dani će se ispostiti nakon toga. Tako i biva. Dobro su se ukopali na jednom brdu kojim su trebali ovi preći i čekali četnike koji su nasjeli. Porazili su četnike. Nakon rata komunistička vlast dobija vijest da se zna gdje je Jakup. On se navodno "krio" u svom domu. Jakup se nije krio jer se nije osječao krivim, zbog toga je i bio u svom domu. Ali po njihovim navodima, on se "krio u svom domu" gdje dolaze i ubijaju ga jer je pokušao "pobjeći posto je saznao da oni znaju gdje se nalazi". Tako gine još jedan od vođa otpora.

11. Plav - Adem Sabanhaković - Crnogorski četnici, mislili su preko Plava i Gusinja preći na teritoriju Kosova. Ovo mjesto, kao i druga do sada, planirali su prekrstiti u Donje Vašojeviće, a hrvatske Muslimane i Albance prognati, a potom naseliti posrbljenim Crnogorcima. Na liniju im staje Adem sa svojim borcima. U jakom napadu, četnici zauzimaju skoro pola njegove teritorije. U tom trenutku kreće jaki protuudar koja ih ne samo vrača na svoje pozicije, već nastavlja kako bi ih totalno uništio.

U toj bitci, četnici su pokušavali spasiti glavu preplivavajući rijeku Lim, ali su se tu mnogi podavili. Poslije ove bitke nisu se usuđivali za nove napade. Partizani proganjaju Adema jer je odbio da im se prikljući zbog toga jer je znao njihove planove, a planovi su im bili napadi na Albance sa Kosova koji su pomogli Ademu da porazi četnike. Pošto je odbio, počeli su da ga proganjaju i on bježi sve do 1947. godine. Te godine mu partizani dovode obitelj na čelu kolone i pozivaju ga da se preda. On to čini i biva uhapšen. Prvo je osuđen na smrtnu kaznu, a onda su to promijenili na 18 godina robije od kojih je odležao 12. Umire 1977. godine.

SS POLIZEI-SELBSTSCHUTZ-REGIMENT SANDSCHAK :

SS Polizei-Selbstschutz-Regiment Sandschak (s njemačkog; "SS-policijska pukovnija za samozaštitu Sandžak"), poznata i kao "Legija "Krempler" bila je SS postrojba koju je na teritoriju Sandžaka osnovao stariji častnik Waffen-SS-a Karl von Krempler. Otišao je u područje Sandžaka u listopadu i preuzeo lokalnu dobrovoljačku miliciju od oko 5.000 protukomunističkih, protusrpskih muslimanskih muškaraca sa sjedištem u Sjenici.

"SS-policijska pukovnija za samozaštitu Sandžak", stvorena je spajanjem tri bataljuna albanskih kolaboracionističkih jedinica s jednim bataljunom muslimanske milicije iz Sandžaka. Nijemci nisu mogli osigurati odore, oružje i opremu za više od jednog bataljuna muslimana, pa su drugi muslimanski borci ostali u jedinicama muslimanske milicije. Kao viši časnik Waffen-SS-a, Karl von Krempler imenovao je Sulejmana Pačariza formalnim zapovjednikom postrojbe. Vrhovni zapovjednik svih policijskih snaga bio je SS i policijski vođa August Meyszner koji je u vezi s policijskim akcijama bio odgovoran samo Reichsführeru-SS Heinrichu Himmleru.

Svi novoprimljeni pripadnici ove policije poslani su na dvomjesečnu vojnu obuku u Rašku i Vučitrn. Obučavao ih je Volksdeutsche uglavnom iz Nezavisne Države Hrvatske i Banata. Uz vojnu obuku naučili su njemački jezik, prvo vojna zapovjedništva, a kasnije i njemački jezik. Pjevali su njemačke pjesme dok su marširali naseljenim mjestima.

U kolovozu 1944. sudjelovao je u operaciji Rübezahl pod zapovjedništvom 5. SS brdskog korpusa. 14. listopada 1944. jugoslavenski partizani porazili su puk tijekom iznenadnog napada u kojem su zauzeli Sjenicu i gurnuli je natrag do Duge Poljane, 23 kilometra istočno. Ovom akcijom označen je kraj jedinice u Sandžaku, iako su Nijemci ponovno zauzeli Sjenicu 25. listopada 1944. U studenom 1944. Pačariz se zajedno sa svojim postrojbama povukao u Sarajevo gdje je SS pukovnija stavljena pod zapovjedništvo ustaškog generala Maksa Luburića. Pačariz je unaprijeđen u čin ustaškog pukovnika.

ZAPOVJEDNICI :

Alija Šuljak i Krempler ubrzo su otpali zbog ciljeva i svrha predložene divizije. Alija Šuljak kritizirao je Kremplerov govorni srpski dijalekt i njegovu upotrebu tradicionalnih islamskih boja i amblema (zelene zastave i polumjeseci) umjesto novih ustaških simbola tijekom vrbovanja.

"Po dolasku u Tuzlu [von Krempler] sastao se s bojnikom Hadžiefendićem, a 28. ožujka par je otputovao za Sarajevo, gdje je Hadžiefendić njemačkog upoznao s vodećim muslimanskim autonomašima, uključujući Amin al-Husseini, Reis-el-Ulemu, hafiza Muhameda Pandžu."

Major Muhamed Hadžiefendić bio je važan muslimanski časnik u Jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci i poticao je iz ugledne tuzlanske obitelji. Ljutiti hrvatski dužnosnici zahtijevali su da se Krempler razriješi dužnosti, a izaslanik Siegfried Kasche iz Ministarstva vanjskih poslova Reicha također je bio vrlo kritičan prema Kremplerovu shvaćanju miješanja u unutarnje stvari Hrvatske.

U siječnju 1945. raspoređen je u administrativno osoblje hrvatske 13. planinske divizije Waffen SS-a Handžar (1. hrvatska).

Krempler je umro 17. travnja 1971. u Salzburgu u Austriji.

2. Richard Kaaserer :

Richard Kaaserer (rođen 21. kolovoza 1896. u Trentu, † siječnja 1947. u Beogradu) bio je austrijski SS-Oberführer i pukovnik policije, kao i vođa SS-a i policije (SSPF).

Od 1937. bio je stalni vođa SS-a, a od prosinca 1939. radio je u imigrantskom središnjem uredu u Litzmannstadtu.

Od lipnja 1942. Kaaserer je također bio pripadnik Waffen-SS-a i tamo je do početka 1943. bio zapovjednik 1. bataljuna SS-Gorsko-lovačke-pukovnije 2 7. SS-Gorske-divizije "Prinz Eugen". Kaaserer je optužen pred Vrhovnim SS i policijskim sudom u Münchenu u ljeto 1943. zbog maltretiranja i ponižavajućeg postupanja s regrutima etničkih Nijemaca u svojoj jedinici, a zatim ga je Heinrich Himmler žestoko ukorio.

Nije sigurno je li bio raspoređen kao vođa policijskog područja u Kninu od srpnja 1943. do svibnja 1944., u svakom je slučaju bio član stožera Višeg SS i policijskog vođe (HSSPF) u Hrvatskoj, Konstantina Kammerhofera. 14. svibnja 1944. Himmler je razriješio SS-Oberführera Kaaserera s mjesta vođe SS-a i policije (SSPF) u Hrvatskoj, jer "s obzirom na alkohol i žene, posebno na Balkanu, ne pokazuje samokontrolu koja se mora očekivati".

Od lipnja 1944. do studenog 1944. bio je SSPF Sandžak, a zatim SSPF Središnja Norveška do kraja rata. Nakon rata uhićen je u Norveškoj i izručen Jugoslaviji. Kaaserer je osuđen na smrt u Beogradu i pogubljen u siječnju 1947.

ZLOĆINI ČETNIKA U SANDŽAKU 1943. GODINE :

Pokolj hrvatski muslimana Sandžaka i istočne Bosne 1943. je bio najmasovniji ratni zločin koji su počinili cetnici tijekom II. Svijetskog rata. Pokolj je izvršen na teritoriji Bijelog Bolja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče.

Četničke jedinice su krenule u napad 5. siječnja 1943.godine i to akcijom odreda Rada Korde.

Pavle Đurišić, koji je rukovodio cijelokupnom akcijom iz Kolašina, 6. siječnja uputio je izvještaj Draži Mihailoviću u kom se kaže : ”Jutros tačno po planu otpočele su borbe na drugom sektoru. Posmatrači koji su dostavili izvještaj u Šahoviće javljaju da se borba u selu Dubovo razvijala u pravcu sela Korita takom brzinom da su dva prva turska sela Jasen i Kostiće, a zatim i Zmijanac za nepuni sat pregaženi…”

Nakon slanja ovog izvještaja, Pavle Đurišić koji je naredio da se spale sva sela koja čine uporište hrvatskim muslimana, uputio se u Bjelopoljski srez da direktno rukovodi četničkim akcijama i novim, još strašnijim, zločinima protiv hrvatski muslimana, uglavnom neboračkog i nejakog stanovništva. Zlotvori Pavle Đurišić i Draža Mihailović ubacivali su djecu, žene i starce u kuće, punili kuće slamom ili sijenom i potom palili; žene su vezivali za hrastove, stavljali im slamu u dimije i zatim spaljivali pjevajuć i: “O božiću četrdesettreće za četnike evo sreće, mesto drva i badnjaka lože glave od Turaka.” (Da li je slučajnost da se četnička akcija realizuje upravo u vrijeme najvećeg srpskog (ne)svetosavsko-pravoslavnog praznika Božića?)

U ovoj akciji je, prema četničkim podacima, uništeno 33 hrvatsko-muslimanska sela.

Tokom ove genocidne operacije, ubijeno je više tisuca stanovnika opcina Pljevlja,  Priboja, Foče i Čajniče. Prema Đurišićevom izvještaju, ubijeno je oko 9.200 hrvatski muslimana od čega oko 1.200 muškaraca i do 8.000 žena, staraca i djece. Prema poslijeratnim popisima, stradalo je prijeko 4.000 civilnih žrtava, među kojima je izrazito visok dio djece najmlađeg doba. Prijeko četvrtine ubijenih (oko 26 %) su djeca do četvrte godine života, a prijeko polovine ubijene djece djevojčice.

13. veljače 1943 Đurišić raportira Draži Mihailoviću slijedeće :

“Akcija u Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protivu muslimana izvršena je.

Operacije su izvedene tačno po naređenju i izdatoj zapovesti. Napad je počeo u određeno vreme. Svi komandanti i jedinice izvršili su dobijene zadatke na opšte zadovoljstvo.

Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena.

Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti.

Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesrećnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava : žena, staraca i dece.

Za vreme početnih operacija, muslimani su se dali u bekstvo ka Metaljci, Čajniču i reci Drini. Na Metaljci je našao sklonište mali deo stanovništva. U Čajniču se računa da ima do 2.000 izbeglica, a jedan deo je uspeo da umakne preko Drine pre nego što su određene jedinice izvršile presecanje mogućih otstupnih pravaca na tom sektoru. Sve ostalo stanovništvo je uništeno.

Moral kod naših jedinica bio je u svakom pogledu izvrstan i na veoma visokom stupnju. Herojski poduhvati svakog pojedinca i čitavih jedinica sa svojim starešinama su u svakoj situaciji dokazali vidnog izražaja i zaslužuju svaku pohvalu. Moral kod muslimana bio je takoreći srušen. Zavladala je epidemija straha od naših četnika, tako da su bili prosto izgubljeni.“ (Pavle Đurišić)

Svjedočenje Nuradina Ašćerića iz pribojskog sela Zaostro :

"Pošto su sva sela spaljena od Metaljke do Priboja, a naše selo je ostalo i tu se sklonio zbjeg od 50 duša. Mahom su to bili starci, žene i djeca. Snijeg je bio preko metra, a hladnoća da je drvo pucalo. Prenoćio sam u šumi Bregovi sa još četiri rođaka. Tog dana oko 9 sati (7. veljače 1943.) naišle su četničke brigade tjerajući opljačkanu stoku. Jedna brigada je blokirala selo, a druga vršila pretres po kućama. Naišli su na dvije kuće u kojima je bio zbjeg. Čula se strašna vriska žena, plač djece i vika staraca. Iako smo bili u blizini nas četvorica nismo smjeli ništa da preduzimamo. Sve je to trajalo oko tri sata, onda su spalili svo selo osim te dvije kuće. Prvi prizor na koji smo naišli bila je Hadžira od Hadžića, zaklana sa ranjenim djetetom od dvije godine u rukama. Posljedice stradanja su bile stravične, ali nijedna ne može da se poredi sa onom u kući Memiša Ašćerića gdje su četnici poklali i starce i žene i djecu i sve nabacali po sobama. Imalo je još živih koji su zapomagali, a krv se slivala podom. Niko od njih nije preživio."

Izdanje Nezavisna Država Hrvatska - Sandžak iz 2024. godine :

Ima još hrvatski Muslimana iz Sandžaka koji nisu tijekom 111 godina krivoslavno nesveto-savske okupacije balkanski nomada zaboravili na dan 29.4.1941, kad se je Sandžak priključio samovoljno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. To (o)sječanje nisu mogli ni takozvani bošnjacki “historičari” poništiti.

Ti patrioti iz jednog dijela navijača FK Novi Pazar (Torcida Novi Nazar) su izdali na sječanje na taj datum 29.4.2024 niz sa 24 maraka koje vidite dolje.

Srpski okupator Sandžaka je poludio kad su saznali za to izdanje.

Hrvatska radio postaja “Krugoval” :

 

Program internet radija “Krugoval”

Prva emigracija :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun

- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji “Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke

Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito.
- Ustaša
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan